Osmi mart iliti feminizam iliti Šta je rodila? Žensko? Hajd, šta ćeš, nek je živo i zdravo…

 

11042617_10202409620241620_93664500_nOptužili su me više puta u životu da sam feministiknja. Ne mislim da jesam. Ali iako jesam, ne smatram to nikakvom uvredom. Naravno, ne mislim ovdje na ekstreme poput one luđakinje koja je pobacila kad je saznala da nosi muško dijete i slične morbidne momente. Mislim na to da nisam glupa da ne budem na svojoj strani, kao što reče jedna pametna žena. (“I’m a feminist. I’ve been a female for a long time now. It’d be stupid not to be on my own side.“ Maya Angelou). Ili kao što reče druga jedna pametna žena: Žena ima dva izbora – ili je feministica ili mazohist. (Gloria Steinem)

Čitam neki dan super tekst jedne žene. Rodila je kćerkicu i brine se za nju…u današnjem svijetu gdje se kao žena od prvog dana moraš dokazivati da si bar jednako vrijedna (a kamoli puno bolja u mnogim stvarima) kao svaki idiot koji ima muda, raditi isti posao za manju platu od muških kolega, nositi etikete za sve što odlučiš ili ne odlučiš uraditi ako samo malo odstupiš od onoga što drugi smatraju da „trebaš“ – jer drugi najbolje znaju šta se mora i šta se može, pogotovo ako si žena.

Pričala sam na ovu temu sa mnogim ljudima. Neki su me oduševili, neke duboko žalim zbog njihovih shvatanja.

Koliki je samo taj strah od žene, kolika potreba da se žena potlači, baci pod noge, zarobi, slomi. Valjda se drugačije ti ljudi ne mogu smatrati bitnim i sposobnima u bilo čemu sami od sebe, već samo tako što će nekog drugog poniziti. Koliko bolesnih argumenata čija je jedina osnova da su oni više vrijedni jer su muškarci i da su pravo na više mjesto ostvarili samim svojim rođenjem iako su možda potpuni idioti. Jadni, nemaju drugi argument, drugu kvalitetu, nego to da smo u startu manje vrijedne jer smo žene.

Strah od žene traje od postanka. U srednjem vijeku su postojale sprave za mučenje žena koje su se usudile da se pobune protiv svojih muških gospodara. Žene su, kao stoka, tretirane poput stvorenja bez sopstvene volje, želja i inteligencije…imale su nekih par značajki koje su trebale ispunjavati u službi više rase i onda bi bile uredu. Sve one koje su smatrale da imaju pravo da nešto i kažu i pobune se protiv muškaračeve prevlasti, surovo su kažnjavane.

Ugnjetavane otkad postoje, žene su uvijek, da se izrazim kolokvijalno, bile doRnje, seksualne robinje, kuharice, služavke i mašine za veš. (Dok nisam zaboravila, ima vic: Mujo se žali Sulji nakon što je treći put postao udovac na isti način – na rijeci gdje su mu žene prale veš, odvali se svako malo kamenčuga od stijene i padne na glavu ženi koju ubije: – Jarane, već treću veš mašinu uništi mi kamenac.)

I danas je u mnogim zemljama sasvim normalno, društveno i moralno prihvatljivo i nekažnjivo tući ili čak ubiti svoju ženu i onda nabaviti novu kao da se zaista radi samo o veš mašini. Treba li spomenuti da je žena đavolova kreacija poslana samo da zajebava i ometa uzvišenog nam muškarca koji bi inače bio grčki filozof-matematičar-fizičar-pisac-astronom…sedam-u-jedan u nekoj vrhunskoj kreaciji nečega…sve i jedan…al žene im smetaju…nisu oni krivi što povilene za svakim ženskom, žene su zle…do njih je…

Osim matrijarhata i amazonki gdje su žene imale prevlast, kasnije u historiji, rijetke su one koje su se nametnule kao velike ličnosti i pokazale da i žene mogu postići puno u određenim oblastima djelovanja…Hatshepsut, Marija Terezija, Queen Elizabetha I, Joan d’Arc, Marie Curie (o svakoj od ovih fenomenalnih žena opširnije drugom prilikom)…Lako je danas biti Merkelova, ili Thatcher-ica devedesetih, trebalo se onda nekad pokazati, dokazati i postići nešto u „muškom svijetu“. I, hvala im zbog toga. Većina žena u historiji vladala je i ostvarivala svoje ambicije diskretno, perfidno, preko nekog muškarca. Međutim, bilo je i onih koje su uzele uzde u svoje ruke i veoma uspješno realizovale svoje ciljeve.

Tako se i osmi mart obilježava u spomen svih onih žena koje su se izborile za veća prava i slobode žena u zadnjih nekoliko decenija. Žene prije nisu mogle da biraju i budu birane (i ne mislim samo politički, mislim i na partnere), da se školuju, da posjeduju imovinu (bukvalno je sve što je žena posjedovala udajom postajalo svojina muškarca poput nje same tako da ju je mogao otjerati na ulicu i zadržati svu njenu imovinu ako je htio), da odlučuju o rađanju, da su ravnopravne, da odlučuju o sebi, da ne trpe nasilje. I o svemu ovome opširnije bih nekom drugom prilikom, ovdje sam samo htjela pobrojati neka od brojnih prava koja su nam uskraćivana stoljećima, samo zato što smo žene i što se smatralo da nemamo pravo da donesemo bilo kakvu odluku koja se tiče nas, već će to za nas učiniti neko pametniji…što je najgore mnogo još žena i danas ovisi o čistoj humanosti onih koji raspolažu njihovim životima i njima kao imovinom…njihovih očeva, braće, muževa pa čak i sinova…te se često smatra časnim roknuti svoju sestru ili kćer jer se drznula da napravi sopstveni izbor i učini nešto po svojoj volji, jer ipak je to sramota za ženu…za muškarca izgleda nije…

I dalje se osporavaju mnoga prava žena. Ali žene to uspješno prevazilaze i rade sve one poslove koji su se milenijima smatrale isključivo „muškim“. Ja lično ne razumijem zašto bi ijedna žena željela da bude recimo…vojnik, ali ako želi, može to da bude. Žene su danas policajci, političari, vozači kamiona, taksisti, hirurzi, vojnici, ratni reporteri, mašinci, građevinari, kriminalisti, elektroinžinjeri. Nisu više žene samo pralje, čistačice, kuharice i dadilje. Isto tako današnji muškarci su kreatori, modeli, frizeri za žene, dadilje, itd, itd…i neka su ako su dobri u tome. Zašto bi iko bio spriječen da radi ono što mu ide od ruke i što želi samo zbog svog spola.

Evo, žena danas vodi Evropu ništa lošije nego što bi to radio neki muškarac.

11051560_10202409619361598_1890448616_n

Samo što je ženi teže dobro raditi neki posao nego muškarcu…ne glorificiram ženu, samo navodim činjenice. Današnja idealna žena mora biti sposobna, pametna, uspješna ne previše i sigurno ne više od njenog izabranika, zatim dobra domaćica, kuharica, majka. Jer, ona kad dođe s posla ima još puno toga da uradi u kući i oko djece. A on? On dođe i legne da odmori jer je muško i naradio se da zaradi za porodicu. Također, ona mora biti i živahna jer u suprotnom će „dobiti ono što je i zaslužila“. Tužno, ali citiraću jednu djevojku pri navođenju jednog primjera gdje navedena smatra da je žena zaslužila prevaru jer „hoće ona da ganja karijeru i radi i ima kućnu pomoćnicu i naravno da je muž onda zaganjao kućnu pomoćnicu jer ona mu je i kuhala i peglala i spremala (očigledno i pušila) jer to je prava žena, a ne ova što hoće da je dobra u svom poslu“…mogu reći samo da taj muž i zaslužuje ovu ženu koju je zaganjao i to je sasvim uredu, ovisno o tome šta ko traži i želi, ali također moram reći da duboko žalim djevojku koja samu sebe svodi na nekog multipraktik robota za rad po kući i osuđuje drugu ženu koja ima druge težnje…jedino što je žalosnije od muškarca koji degradira žene jeste žena koja to radi drugim ženama.  Zašto je to tako?

Ako je šef zajeban on je faca, spospoban, čvrste ruke, poželjan, moćan. Ako je žena takva, ona je ledena kučka, isfrustrirana žena, ili je nejebana il je laka, elem nikad dobra. Kakve su to etikete koje tako lako lijepimo jedna drugoj kad nam ih već ne lijepe muškarci?

Zašto je tako lako osuditi drugog i njegove izbore iako ne znamo u kakvim uslovima je ta osoba bila, od čega je pobjegla i šta ju je dovelo do toga da nešto želi ili ne želi. Žene osuđuju muškarci, ali još više druge žene, ako se udaju, ako se ne udaju, ako rode, ako ne rode, ako rade, ako ne rade…sve je za osudu. Sve je puno mudrih zaključaka o tuđim životima i pouka o tome kako bi neko tamo trebao voditi svoj život. Fuj.

Neke žene kažu da bi radije samo bile majke i domaćice. Radije bi sjedile kući i brinule o svojoj djeci ali im ekonomija to ne dozvoljava. Žao mi je što je tako. Žena bi zaista trebala da ima izbor u oba pravca. I ako hoće da se posveti isključivo porodici i ako želi da bude žena od karijere. Mislim da nijedan izbor nije za osuđivanje. Dok god je to tvoj izbor. Neke žene kažu da je prije bilo bolje, brinule su o djeci, napravile ručak, počistile kuću i to bi bilo to. Sada sve to moraju uraditi nakon minimalno osmosatnog robijanja nekom kretenu da bi zaradile crkavicu od koje će pola dati nepoznatim ljudima koji im čuvaju i odgajaju djecu u njihovom odsustvu.

Ja se ne slažem. Smatram da je emancipacija dobra. Nije svaki izbor lak, izbor uvijek pred nas stavlja određenu odgovornost – put koji sami odaberemo ne možemo tako lako proklinjati kao ono što nam je nametnuto, ali to je naš put i sve što nam dolazi u susret treba prihvatiti jer emancipacija je dobra. Dobile smo gomilu obaveza ali i pravo na kreiranje sopstvenog puta. I za to naše pravo mnoge su žene platile glavom. A mi smo to dobile na pladnju. Pravo da kažemo: hoću ili neću. Pravo da krenemo određenom stazom. Sada imamo pravo biti i supruge i majke ali to i ne biti. Naravno, bićemo osuđivane i kritizirane šta god da odaberemo, ali psi laju, a karavani prolaze. Mi imamo pravo da živimo svoj život kako želimo, ne kako drugi misle da je dobro za nas. Imamo pravo odbiti participirati u ičemu jer neko drugi misli da tako treba. Ko si ti da mi kažeš koje je moje mjesto i šta moj život čini vrijednim življenja…bilo da sam odabrala da budem domaćica, backpacker na putu kroz indiju, menadžer, sportistkinja, umjetica, naučnica, šta god želim na cijelom svijetu…Moje mjesto je tamo gdje ja osjećam da jeste. Niko me neće na povocu voditi kroz život. Za upravljačem svog života ja neću da budem ničija stjuardesa, ja sam pilot. Svrha mog života nije da ikome ugađam da bih preživjela niti izmanipulisati nekog muškarca da mi obezbijedi ono što mi je potrebno. Ja ću sebi da obezbijedim sve što mi je potrebno. Ne kažem da su žene koje nađu nekog da sponzoriše njihove hirove glupe žene (to su vjerovatno pametnije žene) samo to nije moj način. Ne osuđujem nikoga, ljepota je upravo u mogućnosti brojnih svakodnevnih izbora koji su pred nama. Naravno, ne polazimo svi sa istih premisa, ali opet su nam većini bolje šanse u startu nego prije nekoliko stotina godina.

I ma koliko ja poštovala nekog ko čitav život posveti svojoj djeci i njihovom odgoju (u današnje vrijeme ovo je više stvar luksuza nego izbora al eto), ja smatram da nisam isključivo stvorena za to. Mislim da mogu još, da mogu više, da mogu i nešto drugo. Mogu da doprinesem društvu na neki način…mislim da sam stvorena za nešto još…

Ne znam…vidjećemo još…možda je moja svrha da budem dobar pisac, napravim neki patent, osvojim medalju za neku sportsku disciplinu, nađem lijek protiv raka…Možda ništa od toga. (Samo sada imam priliku makar da pokušam, što neka puno pametnija žena od mene nikada nije mogla i ni danas ne može jer živi u takvom okruženju – kraj oca koji joj neda da se školuje ili muža nasilnika…) Ali nije sigurno moja svrha ni da nekom dembelhanu koji bi me počastio svojim prezimenom (neka, hvala, imam svoje i sasvim mi je dobro) i gomilom obaveza brige za njega ko za dijete (je li jeo, je li podrignuo, je li kakio) budem posluga. To sigurno nije moja svrha.

Naravno, ne kažem da su svi isti. Imam drugova koji itekako učestvuju sa svojim ženama i u kućanskim poslovima i u brizi oko djece i ne ponašaju se kao da su samim svojim postojanjem zaslužili da neko titra oko njih a da oni budu dembelhani. Ali ima i ovih drugih i njih obilazim u širokom luku.  Jer ja da pravim insana od hajvana ne mogu i neću. Ne moram ja ništa. Ženama danas (bar nekima) muškarci nisu za bremedet samo zato što su muškarci…žene traže i žele kraj sebe kvalitetnu osobu ili nikakvu…sigurno ne nekoga ko nije u stanju da opere čašu iza sebe i ide kroz život okićen shvatanjem da je to što je muškarac samo po sebi dovoljno da opravda svaku glupost ili sranje koje priredi. Newsflash – nije!  Mrš – ustani i operi svoju čašu.

Elem, neću da se branim ili pravdam zbog bilo kojeg mog shvatanja il izbora. Hvala Bogu,  ja sam u poziciji da imam izbor. Da nešto uzmem ili ostavim. Da odlučim da nešto nije dovoljno dobro za mene. Da želim više, bolje, ljepše ili ništa…za sebe.

I neće me spriječiti ničije mišljenje da slijedim svoje želje, svoj put. Pa gdjegod da me odvede. Ne dugujem nikome objašnjenje što ne prihvatam da se uguram u kockicu koju su mi drugi namijenili da bih ispunila svoju svrhu. Inače idu osude i etikete jer biram da ne biram ono što mi ne odgovara. Neka, hvala, i ovaj ću voz pustiti da prođe…on ne ide na moje odredište. Moj je to izbor (neke ga nisu ni imale, a opet ih se osuđuje što nisu ušle u voz koji bi ih povezao na neko mračno, tužno mjesto…ja jesam al sam izabrala da se zadržima na stanici jer mi se alternativa nije dopala). Ako me to čini feministkinjom, so be it!

Tema feminizma je toliko široka i zahvalna da ne mogu obećati da joj se neću vratiti bezbroj puta, jer kao što reče jedna poznata feministica: “A feminist is anyone who recognizes the equality and full humanity of women and men.” Gloria Steinem

I zato (iako i ja smatram da samo jedan dan u godini ne treba da bude razlog da naši muškarci budu naročito nježni prema nama već da to treba da bude svaki dan) ja slavim osmi mart. Da ispoštujem sve one žene koje su ponižene, maltretirane, ismijavane, kažnjavane, zatvarane i čak ubijene, da bi njihove kćerke dočekale neko bolje sutra, neki svijet u kojem će biti vrijedne i imati sva prava kao i „jači“ spol. I zato, žene, sretan vam još jednom 8.mart.

Comments

comments