Šta nam se to svidi na njima… iliti kada poletimo kao leptir na lampu

10961778_10202260308748926_2036517535_nHaj(de)mo posvetiti ovaj post nečemu lijepom…kao naprimjer novim počecima…

Ima tema i teških i ružnih i strašnih i svega ćemo se mi dotaći na ovom blogu, ali ima i oni laganih, lijepih, lepršavih…pa zašto za promjenu da ne ćakulamo o nečem zabavnom i prijatnom.

Ima li išta ljepše od perioda kada tek puštamo nekoga da nas zainteresuje, da proviri u područje naše pažnje i razmišljanja, kada polako počinju da se bude neki davno uspavani osjećaji u nama, kada puštamo da nam misli nakratko odlete i okrznu nekog…nova osoba, novi snovi, nova nada…kao da se proljeće budi u nama i mi opet sebi dozvoljavamo da povjerujemo da bi taj neko mogao biti drugačiji, bolji od svih prethodnih, onaj pravi neko ko će u nama pokrenuti neke stvari za koje smo se ne tako davno borili da ih ugušimo u sebi i obećali sebi da se više nikad nećemo zajebati. Ali hoćemo…još mnogo puta…jer, kažu da treba poljubiti puno žaba dok ne naiđemo na princa…a nekada i te žabe mogu biti slatke i zabavne…ali po kojem principu mi ustvari biramo žabe za sebe?

Kako znamo da nam se neko dopada? Šta to izdvoji jednu osobu iz mnoštva njemu/njoj naizgled sličnih te ne možemo dočekati da počnemo provoditi vrijeme i razmjenjivati nježnosti sa njim/njom? Šta nas to privuče nekome pa se ozarimo kad vidimo tu osobu ili samo pomislimo na nju?

Da ne bude zabune, ne govorimo ovdje ni o zaljubljenosti ni ljubavi, već o trećoj kategoriji – prvom implusu, atrakciji, dopadanju…što ne mora dovesti ni do čega, a i ako dovede, ne znači da će potrajati i održati se.

I da odmah razbijemo jednu predrasudu  – znamo da su žene komplikovane i poteške u izborima, a da su muškarci daleko jednostavniji (žensko? diše? udri!) ali ne sviđa se baš ni svakom muškarcu svaka žena (osim ako nema ni ukusa ni ličnosti) i ovdje ne mislim na fizički „tip“ već na ono nešto što nas definiše kao osobu – desilo mi se mnogo puta da muškarac kojeg poznajem od nekoliko žena ne izabere onu koju bih ja smatrala evidnetno najprivlačnijom, najatraktivnijom, najboljom, pa niti tri prve na mom spisku, već neku na koju ne bih ni „posumnjala“. Ne znaju to objasniti – ta osoba jednostavno ima „ono nešto“ što ih privuče i pokrene. No dobro.

Šta je to što vas privuče osobi suprotnog (ili istog) spola? I šta je to što vas odbija od istih?

Koji je to sine qua non koji tražite na/u drugoj osobi da bi bila vrijedna vašeg vremena i pažnje? Jer u ovom moru dobrih, kvalitetnih i iskrenih ljudi koji ne vole igrice (jer svi su takvi, zar ne?) šta je to što nekoga izdvaja?

Imala sam priliku sa mnogim ljudima pričati na ovu temu…i odgovori su katkada zabavni, a katkada zabrinjavajući…

Neke djevojke vole mladiće sa dužom kosom, neke vole ćelave tipove…znala sam curu koja nije htjela izaći sa likom koji nema smeđe oči…i jednu drugu koju su interesovali samo zauzeti muškarci, jer kod slobodnih „nema izazova“…duhovitost je osobina koja se najčešće pominje, kao i lijepi zubi koji su kod većine poželjni tako da nedostatak istih čak može dovesti do diskvalifikacije, kao naprimjer pušenje kod mene… ma da si Apolon sa mozgom hibrida Atene i Odiseja ako smrdiš na cigarete, nema te. Neko voli sportaše (ovdje ne treba dodatno pojašnjenje), neko umjetnike, boeme, neko doktore,  neko mangupe – sve je to toliko individualno da o ukusima zaista ne treba raspravljati, ali isto tako dobro bi bilo izbjeći bilo kakve generalizacije jer ni u jednoj od navednih kategorija nema pravila ni među muškarcima, ni među ženama i (ako nisi fotomodel koji se sviđa svakome) možemo slobodno reći da svako nešto drugo može okarakterisati kao poželjno…

Jednoj mojoj drugarici može se svidjeti samo dečko sa velikim nosem. Kakve su sve zajebancije proistekle iz toga…njen brat, genijalno i bezobrazno stvorenje, takve stvari zna lupiti da i dan-danas često oplačemo od smijeha…tipa: onaj tvoj pelikan…može pušiti dok se tušira, al ne može rolku obući, samo majicu sa rajsferšlusom, itd, itd….Neprikladno? Naravno. Ali nešto smiješno obično jeste. Nije nju ovo nikada ometalo. Za nju je nos dokaz muževnog karaktera…ili, da citiram njenu epohalnu rečenicu: jebeš muško koje ima ljepši i nježniji profil od mene…

Da ne bude zabune, nije ona zagovornik ideje da muškarci treba da smrde, podriguju i prde da bi  bili muževni. Ali taj veliki nos nju privlači, kao drugu moju drugaricu boja glasa i miris…ma da je lijep ko upis ako ima skičav glav ili ne miriše na neki dobar parfem – tu mu je otprlike i kraj.

Kad smo kod features itd, imala sam jaranicu kojoj su se dopadali muškarci sa velikim ženskim guzicama. Nema tog stanja svijesti u kojem bih ovo mogla sebi objasniti, ali tako je  – nevjerovatno ali istinito…

Ova druga poludi za mišićima, ništa pretjerano, nikakvi izobličeni bandoglavci bez vrata, ali izdefinirani mišići, tonus i „tvrdo pod rukom, a ne da mi prsti propadaju ko u puding kad ga stisnem za mišku“ njeni su dugmići ili što bi ona još rekla: sve su to govna, nek su makar dobro upakovana…makar nek imam u šta gledat i šta dodirivati kad me svaki isto izluđje…ovako makar imam kompenzaciju, i to kakvu… (garant će na kraju završiti sa nekim niskim, plavim i debeljusavim – obično to tako bude).

Druga jedna  jaranica može se primiti samo na inteligentne ljude iliti intelektualni izazov, kako to ona zove. U mozgu je duša – njena je deviza i ako je lik ne može zabaviti svojim iskričavim umom i mnoštvom informacija, piši propalo. Sjećam se kada je na fakultetu hodala sa jednim likom – to su bili sati filozofskih rasprava o samo takvim glupostima (međutim njih je to oduševljavalo ), te svima nama ostalima do bola napornih, a njima zabavnih prepirki prilikom kojih su mogli jedno drugo bombardovati argumentima, teorijama, doskočicama, provokacijama i elokvencijom… Kraljica se prije par godina satima prepirala sa jednim Britancem koji je došao u njenu firmu u nekakvu kontrolu oko izgovora neke riječi na engleskom (da, oko izgovora riječi iz njegovog maternjeg jezika, dobro ste shvatili) – kakva je to hemija bila…

Imala sam drugaricu koju je mogao privući samo momak koji je pomalo rumen, onako blago da naginje na krkanluk, lik koji papi – pravi domaćinski tip.

Druga opet samo voli tipove na funkcijama, koji su nešto postigli u životu…nije stvar novca, ona sve sebi sama kupuje i obezbijedi, ali ne mogu je privući nesposobni, neostvareni ljudi – moć je izgleda ipak jak afrodizijak.  Lik kojeg dovedeš na svoj kauč da se na njemu izležava dok ti radiš upotrijebiće taj kauč sa nekom drugom vrlo brzo, jer komplekse treba hraniti, a takvi su ih puni – njen je moto. Ako su mu jedine aktivnosti teretana, piva i kladionica,  dok trepneš okom, ti ćeš dolaziti sa posla sva smorena i prati posteljinu u kojoj se on valjao sa nekom drugom…možda okrutno, ali istinito – puno puta sam vidjela slične primjere koji dokazuju ovu tezu.

Jednu drugaricu iz srednje škole pamtiću uvijek po tom kako je birala totalne kretene za sebe – ljudi od kojih je svako normalno čeljade bježalo jer su bili teški i sebi a kamoli drugima njoj su bili sve što je ikada htjela. Zašto bi neko gubio vrijeme na provjerenog kretena? Ne kažem da treba vjerovati svemu što čuješ, ali ako se ti sam u više navrata uvjeriš da se radi o nepopravljivoj budali – bježi. Ali ne i ona. Ona se na takve zalijetala kao bik na crvenu boju. Furala se ona kako će moći ljubavlju i pažnjom spasiti nježnu, napaćenu dušu iz oklopa divljaka i kretenčine…e pa ne može, jer je nema tamo. Nije to bona, Christian Grey, to je kreten iznutra i izvana – what you see is what you get. Previše si knjiga čitala. Nije on lik iz pjesme „Plemenita“ Olivera Dragojevića – on nije ni svjestan svog idotizma pa da bi nosio nekakav križ i tražio iskupljenje. On uopće ne misli da griješi i u čemu. On smatra da je idealan baš takav kakav je. Dok je ovaca, biće i vune…al vrijeme i živci za gubljenje samo su tvoji, pa udri ženska glavo…

Drugarica sa fakulteta, sva nježna i mila, uvijek je birala nekakve bad boys za sebe. Zajebani likovi „drug dealer“ izgleda, sa kojima sam se sa nelagodom i podzdravljala…al nekako su joj dobro stajali…bitanga i pronceza sistem…bijesna kola i sunčane naočale…not my cup of tea, al eto… ne volm stereotipove tipa da su svi motoristi ili istetovirani ljudi ili likovi sa nekom drugom ekstravagantnom fizičkom odlikom, obilježjem ili hobijem kriminalci itd, al ovi likovi jesu imali nekakav zabrinjavajući stav. Ono nešto kao „bad and enjoying it“ i to ne samo kao dio imidža. Ali ono što je šega jeste činjenica da je od takvih likova nikada nije zabolila glava. Onaj ko joj je napravio najviše problema bio je njonjo sa fakulteta, „divno“ jedno odgojeno dijete, smoto i odlikaš…ali nikad se ne zna koliko patologije neko nosi u sebi….od tog vremena ostala nam je izreka „bezazleni dečki slože ga do plećki“ u kojoj se vidi sav užas onog momenta kad skontaš da te je njonjo zajebao i povrijedio više nego što bi ijedan zajebani lik ikada mogao, jer je djelovao kao fin i bezopasan pa si se, misleći da je kod ove jedinke koja djeluje kao da ne zna pojesti namazanu krišku hljeba, oprez suvišan, opustila i spustila gard i dobila najveće iznenađenje u životu…

Sjećam se jedne djevojke koja je izjavila kako hoće „lika koji je zajeban sa svima drugima, a nježan samo prema njoj“ – well good luck with that. Jer ako je neko kabadahija i grub prema svima, teško da ćeš ti u njemu zapaliti tu iskricu čovječnosti i iako to uspiješ, pitanje je koliko će to trajati. Al eto ako imaš baš takvo samopouzdanje, to je za svaku pohvalu. Ja uvijek nekako mislim da ako je lagao, varao ili marisao onu prije mene da će (pokušati) i mene, ali vidjela sam i primjera da nije baš tako. Da divljaci koji su jednom curom brisali pod drugoj jedu iz ruke. Sve je do stava i do vibre koju šalješ, kažu. Ali ja nisam spremna na toliki rizik i zajebanciju. Znam da nismo svi isti i da svaki odnos treba gledati kao zaseban entitet bez upoređivanja sa onim prethodnim, ali isto sam mišljenja da se teški kreteni teško mijenjaju dok nisam mišljenja da bih baš ja mogla da budem ta koja će neku problematičnu ličnost promijeniti i srediti. Ko voli nek izvoli…

Imam jaranicu koju opet privlače defektni ljudi. I ovdje ne mislim (samo) na likove koji mucaju ili šepaju (što je njoj izuzetno privlačno) već mislim na mentalno defektne ličnosti. Zovemo je Majka Tereza ili The Sociolog kad je zajebavamo, što je relativno često. Odmah da razjasnim, ne mislim da je bilo kakav fizički nedostatak potput gore navedenih ili i znatno težih, kontraindikacija za vezu, ali tražiti svjesno ljude sa nekim problemom je malo blesavo. Svi mi želimo najbolje za sebe. Makar ono što mi smatramo najboljim. Zašto bi neko htio najgore za sebe? Je li to neka nesigurnost da ne zaslužujemo bolje? Ili neki samonametnuti križ koji natovarimo na svoja leđa da bi se povrijeđivali što je moguće više i češće? Ne znam…Ja bih to nazvala nekakvim sindromom princa – Spasitelja.  Ona mora posvetiti sve svoje resurse svetoj misiji da spasi svakog mentalno i socijalno poremećenog lika na kojeg naiđe. Ali ne može se svako spasiti. Neki smatraju da im ne treba spašavanje, jer su zadovojni svime onim što jesu, neke je nemoguće spasiti, neki to ni ne zaslužuju. A kada joj ukažeš na očigledne propuste u njenoj analizi predmeta njenog interesovanja i  njenom pristupu u rješavanju NJEGOVIH problema (na čemu joj on nije ni najmanje zahvalan nego stalno upada u nove) onda idu opravdanja: Znaš, imao je teško djetinjstvo. (Šta? Nemoj mi reći. Radio je u rudniku dok je rastao?) Roditelji su mu razvedeni. (Kao i mnogima koji su ispali sasvim normalni i funkcionalni). Znaš, otac mu je težak, nikako se ne slažu. (Ako ga ne mariše, pa čak ni onda, ne vidim opravdanje da bude onoliki kreten koliki jeste.) Znaš on je dobar iznutra samo djeluje ko kreten. (Aha…već obrađeno.) Znaš, on je u teškoj situaciji, pije i/ili kocka i baš sada kad mu je najpotrebnija dugogodišnja djevojka ga je ostavila. (Well, good for her. Zar iko pada na ovu priču više? Ne, zar je iko ikada pao na ovu priču? Anybody? Ja bih ovo shvatila kao: cura je pokušavala godinama od govana napraviti pitu i kad je vidjela da ne može utekla je glavom bez obzira…ko bi normalan letio u to sranje?) On ima puno problema? (Treba komentar? Nisam ni mislila.)

Ima svega u Božijoj bašti…

Eto, dotakosmo se mnogih stvari koje ljude mogu privući, a šta je to što ljude može vrlo lako i na samom početku  odbiti od nekoga? Naravno, treba ostati dosljedan sebi, jer nemaš ništa od toga što ćeš se nekome svidjeti glumeći da si neko drugi jer i dobro i loše moraju kad tad izbiti vani ali ima pojedinih iritantnih osobina koje i pri prvih nekoliko susreta mogu učiniti da osoba poželi pobjeći što dalje od vas (i ne mislim ovdje na stvari tipa higijene i osnovnih postulata kućnog odgoja koji se moraju podrazumijevati): arogancija, pametovanje, naturanje svojih stavova, ignorisanje ili ponižavanje nečijih tuđih  stavova, seljakluk i primitivizam svake vrste, nedostatak manira, nekultura, ismijavanje drugih (naročito po principu ismijavanja tjelesnih nedostataka drugih), pretjerano kašnjenje bez izvinjenja popraćeno stavom „makar sam došao, šta fali što si na snijegu čekala 20 minuta u suknjici“, iritantni zvukovi tipa šmrcanja, coktanja i sl, hvaljenje sebe, tušenje dosadnim temama, kontinuirano drkanje telefona ili duži telefonski razgovor kada vi sjedite ko hajvan pola sata kraj nekoga s kim ste izašli, zastajanje sa ljudima koje sretnete po 20 minuta dok vi, u ovom slučaju, stojite kao hajvan pored, dosadni ljudi koji samo šute ili previše brbljaju itd,itd,itd…

Mnoge su stvari koje nas privuku na nekome i u nekome. Ono što je bitno jeste na vrijeme otkriti je li to baš tako kako se čini i je li to ono što želimo, dok to dopadanje nije prešlo u nešto više. Jer onda taj neko postaje neko ko vam uljepšava (ili nagrđuje) dane – vaš vjetar u kosi, ljeto u duši, osmijeh na licu, vaši bademi i sol. Zato, pamet u glavu… 😉 😉

(Muzička podloga: Bademi i so – Bajaga i Beb Dol, Ti mi se tako sviđaš –  SevdahBABY ft Djixx ft Jakarta, Let me love you – Ne-Yo, Say it right – Nelly Furtado, Call me maybe – Carly Rae Jepsen)

Comments

comments