Sexa nigdje, a grada još manje…iliti gdje ja živim…

maca naocaleIma onaj vic kad se aždaha koja živi preko sedam mora i sedam gora probudi i kaže: auuuu jebote, u kojoj vukojebini ja živim…pa eto…volim ja svoj grad, najviše na svijetu, al preživjeti svakodnevne susrete sa sadašnjim mu stanovnicima i ostati normalan…težak je izazov.

Odmah da razriješimo nešto – nemam apsolutno ništa protiv bilo kojeg grada i sela na ovom svijetu niti smatram da mjesto rođenja išta određuje (osim ako je u pitanju šuma il neka planina), niti klasificiram ljude na ovaj način – čak se mogu pohvaliti činjenicom da je bar polovina ljudi sa kojima sam hodala porijeklom iz nekog drugog grada…opet isto tako ne patim od sindroma „tuđe je bolje“ – sve ima svojih mana i prednosti i ima puno pametnijih načina da se ljudi podijele na one koje želimo u svom životu i na one koji nam dižu prEtisak – dakle, sljedeći redovi nisu usmjereni spram ljudi koji nisu iz Sarajeva ili ljudi koji su rođeni u nekoj zabiti (jer niko ne bira gdje će se roditi, ali može birati šta će unijeti u glavu i kakav će čovjek/žena postati) već samo protiv nepismenih, nekulturnih, zaostalih mentalnih seljačina i papaka…

Neki dan gledam televiziju i ide intervju sa nekom studenticom koja ima sve desetke na nekom fakultetu…i bila bih ja oduševljena da žena nema poštapalicu „rečemo“ (vjerovatno od „recimo“) koju gura u svaku rečenicu. Nazovite me snobom, ali ja se odmah počnem pitati kako je moguće – osoba tako obrazovana, evidentno pametna, u dvadesetprvom stoljeću, u Evropi, u Sarajevu priča na taj način…kako je moguće (odakle god da je došla) da nije prošla kroz iglene uši i sistem gustih kulturoloških filtera koji te u neka doba učine pismenim (ako već nije učiteljica)…i kako uopće možeš biti visokoobrazovan a da nisi pismen – kako dođeš tako visoko u stručnom obrazovanju bez da si opće obrazovan, načitan – ta valjda u knjigama, časopisima, na televiziji ako nikada ne naiđeš na neku riječ, počneš se pitati postoji li ta riječ uopće…al ne… (šta očekivati od klošara kad nam profesori na eminentnim fakultetima i to ne oni koji su kupili doktorate govore riječi poput: riječmo, jerbom, počuj me, htjeo, smjeo, stijem – što je još veći nivo krkanluka i, personally my favourite – hvala svjema)…Šta očekivati u društvu u kojem je moja drugarica  predmet sprdnje kada upita iskreno i vidno iznenađenog lika koji joj poslije par ohrabrujućih piva prihaja da je počasti svojom pažnjom, šta je zadnje pročitao (mislim da bi se toliko zaprepaštenje moglo očekivati od nekoga kome kažeš da živiš od pravljenja pekmeza od beba aligatora). Elem prije smo je kritikovli, zezali, kladili se koliko će i oni najhrabriji iz kluba čitalaca izdržati…sada ne reagujemo…naučile smo da poštujemo da je to njoj važno…da li neko čita i ima li o čemu razgovarati sa njim (jer u protivnom ona umire od dosade pored bilo kojeg Adonisa) i piše li čovjek dali, jeli i neznam, jer je to njoj očigledno značajan test u procjeni da li je neko kompatibilan sa njom i sine qua non kao što je mnogim ženama recimo da je momak „fino definisan“ ili „uspješan u svom poslu“ (ovo potonje mi zvuči kao „mir u svijetu“ na izborima ljepote).

Međutim, nije nepismenost ono najgore na šta ovdje možete naići…od centra kulture i umjetnosti ovaj grad postao je centar nekulture, seljakluka i paradoksa…ovo je grad u kojem mladi znaju svaki stih svakog narodnjaka čija je tematika: drpni me, sastavi me, troši me, razvali me, haj me molim te, nek ne zna žena…ovo je grad u kojem ne smijete ući u tramvaj jer ako vas neko ne izbode nožem onda ćete dobiti neki tik od smrada od naroda koji nosi skupe telefone, a ne zna kupiti sapun (znate li da je Sarajevo imalo tramvaj 1885., dakle dvije godine prije Budimpešte, a prvo u Evropi potpuno funkcionalnu električnu tramvajsku liniju?), ovo je grad gdje momak iz kabrioleta nema pola prednjih zuba i grad u kojem će vas neko upucati eto onako ili izvući za rep iz auta koje vam se pokvarilo i stalo na ulici (kao što se desilo mojoj kolegici iz srednje). Primjera je mnogo, ne mogu ih sve pobrojati odjednom i neću da vas davim – pišem o ovome samo da bi neko sa strane dobio pravi dojam o kulisama naših priča…što si bolji to si gori…kabadahije, glupani i  bučni kreteni prolaze odlično dok narod koji je odgojen i pristojan počesto najebe od ranije spomenutih…dok se snađeš prošao voz…

Da ne bude zabune, ima tu krasnih, normalnih, kulturnih, odgojenih i poštenih ljudi, ali ne mogu doći do izražaja od čopora pro corde papaka, drvosječa i stoke…što bi rekla moja rodica…

Eh to je milje u kojem se odigrava ova naša bajka poznata i kao…bistvovanje moderne žene…

Kad smo se dotakli teme grada i kakve nas sve radosti u interakciji sa ostalim ljudima mogu snaći, pozabavimo se i drugim dijelom naslova bloga…

Šta se sve očekuje od „moderne“ žene – ona treba biti fina i poštena, a opet da zna puno toga i da čeka samo Njega čitav život da mu to sve pruži i pokaže (naučeno iz knjiga, eventualno filmova, nikako praktično). Ona treba biti sposobna  i ambicozna, uspješna, ali ne kao muškarac i spremna da u svakom momentu ostavi sve i ispuni svoju vjekovnu ulogu domaćice. Dobro odgojena, pokorna i poslušna, da se u svakom momentu zna koje je gazda kuće i kome su od Boga i naroda date uzde ove lijepe kočije – hajdeRA, ona je potporni stub – neko ko će poturiti leđa kad treba – i to je nešto. Treba da je lijepa, ali skromna jer je rasla u (zlatnom) kavezu, ali se uspjela školovati i naučiti bitne stvari ako ništa a ono o kuhanju, vezenju, pletenju, kukičanju i sličnim neophodnim praktičnim vještinama. Treba da radi, ali ne previše i da ima dobru platu, ali ne veću od muškarčeve. Ako su još u braku treba da trpi zanovijetanje i stalne prigovore njegove obitelji jer nikad ne može dovoljno valjati za njega. Ako su tu djeca, treba da se pobrine da su zdrava, nahranjena, okupana, fino odgojena, dobra u školi jer, zna se, to je isključivo odgovornost majke…U svemu tome ona treba (uz svoju profesiju) biti kuhar, kućna pomoćica, učitelj, sociolog, psiholog i pedijatar, a naravno i sama uvijek napirlitana, živahna i spremna za akciju jer…jebiga ako ne može ona, potražiće čovjek nekog ko može…I to je ono čemu se hrli i šta se priželjkuje?

Ne kažem ja da nema žena koje sve ovo po cijenu sopstvenog zdravlja i sna i uspijevaju niti da su sve situacije ovakve, ali ja ih znam podosta baš ovakvih, a da bih zanemarila ovu temu. Ne kažem ni da su svi muškarci lijeni smradovi koji se izležavaju dok žene rintaju, ima i onih koji odrade „svoj dio“ (namjerno ne koristim sintagmu  „pomažu ženi“ jer to bi značilo da na sebe uzimaju nešto što je ženino da se uradi…jer mi postojimo da peremo, peglamo, pušimo i cijeli naš život od našeg rođenja samo nas priprema za tu veličanstvenu ulogu bez koje naš život ne bi imao smisla. Baš. :D)

I za kraj ovog druženja, nećemo puno polemisati – da biste stekli potpun dojam o situaciji u gradu kada se radi o odnosima kojima se bavimo u ovom blogu, opisaću vam samo jednu scenu iz ne tako davno popularnog Basement-a…

Stojimo mi tamo u svem našem oduševljenju i unatoč buci, gužvi, glasnoj muzici, pred očima ti se odvija očigledna sociološka studija…Djevojke su, uglavnom, sređene, mlade, lijepe, namirisane…došle su da se malo zabave, plešu, a ovaj put možda i nekog da upoznaju (posvetićemo drugom prilikom više redova mrskoj predrasudi da se sve žene uvijek sređuju za muškarce i da sređena žena znači: izvoli, priđi, smaraj, ona postoji samo za tebe i samo za tebe se napucala i izašla u nadi da će baš tebe sresti)…Elem tako prelazi ona pogledom po ponudi te večeri, jednom, dvaput, triput…uglavnom nailazi na osmijehe od kojih je podilazi jeza te samu sebe napominje da više ne smije pogledati u istom pravcu još koji put, jer će joj dotični izaći na san …i u nedostatku ičeg što liči na insana (ne opravdavam, ali znam osjećaj) daje svoju pažnju jedinom liku koji nije krezav i olešen od cuge…on je srednja žalost, malo se zapustAo, i bradu pustAo valjda da izgleda stariji od trideseak koliko ima…neizostavna kockasta košulja koju je napućio već formirani trbuščić koji je, onako, dosta upotrebljiv jer je dotični na njega naslonio pivu i sa vidno nejebavajućim stavom stoji po principu „što mi je ovo trebalo“…elem počinju se njih dvoje gledati…eto mu šanse da upozna djevojku kakvu inače može gledati samo u časopisima, možda, u perspektivi i da konkretno „hajruje“…ne kažem, možda je ona glupača i sponzoruša, (al sumnjam, vide se tu tragovi urbane inteligencije na licu) možda je on genije (sumnjam, kod njega se baš i ne vide) ili super momak u ljušturi zapuštenog…nečega…ali…How would I ever know if I never try…i tako mi gledamo…prisustvujemo istorijskom trenutku…prohujalo s vihorom nam se dešava pred očima…hoće li taj lik prići djevojci koja je bolja deset klasa od njega i očigledno mu se njena fizionomija dopada (a isti pola sata prije toga kuka kako nema nigdje cure u njegovom životu drugu koji je sa njim)…i čekamo…i čekamo…(da nismo čuli razgovor njih dvojice malo prije možda bi se i oduševili tome kako je „odolio“ jednoj takvoj ribi jer možda ima djevojku koju voli (aha :P) ili se zavjetovao na nekakav celibat ili je oženjen i još mu nije dojadilo isto igralište na koje ide…pomišljale smo da je možda svjestan očigledne diskrepance između njegovog i njenog izgleda, al jok –on ima stav kao da je mister univerzum)…elem ništa od toga…nije čovjek ni smotan ni uplašen…čovjek je jednostavno lijen…i tako…njegov govor tijela govori sljedeće…mogao bih prići, možda je okej…ma ne znam…al fino izgleda i izgleda zainteresovana za neku priču…ma jooooj neda mi se…možda ipak…maaaaaa ne mogu…i tako divna sočna kruška ostade na stablu a međed gladan iz proste ljenosti…ipak je zauzeo dobru pozu sa pivom na trbuhu…zašto to kvariti…tako je djevojka, iako vidno nezadovoljna, spašena samo takve „sreće“, a da ni sama nije svjesna toga i dobro je da je tako…znamo da fizički izgled nije sve i i sama sam se znala zaljubiti u nekoga ko mi se nikako fizički nije sviđao al me oduševio svojom ličnošću, karakterom, kulturom i pameću…ali to je rijetko…teško da se možete zamisliti sa nekim ko vas makar malo ne privlači bar toliko da bi ga poželjeli malo više upoznati i mogli gledati u facu….priznajte, makar sebi, kada vidite u gradu nekog Apolona sa akrepom ili neku ljepoticu sa garibom da se uvijek pitate kako je to moguće i šta ovaj ljepši vidi u ovome manje lijepom (naročito ako dotičnu osobu lično poznajete i znate da nema nijedan od gore navedenih kvaliteta već je i mentalno ružna i zapuštena kao i fizički…) ali o tome nekom drugom prilikom…

E to je svakodnevnica žena u ovome gradu iako nekada nije smiješna kao iz navedenog primjera…

Sada imate general idea o postojanju sexa i grada sadekana vođena…

Comments

comments