Nisam dugo pisala. Uvijek želim da napišem nešto lijepo, ohrabrujuće, šaljivo. Ali ovaj januar nije mi dao puno materijala za to. I ma kako ja pokušavala to okrenuti na sarkazam i šalu, ne ide, degutantno mi i neukusno… tolike sudbine uništene, toliki životi izgubljeni ili na rubu pukog preživljavanja dok se drugi mrtvi hladni bahate i još daju upute ovoj sirotinji kako živjeti od zraka… ne mogu ništa duhovito iz toga izvući. I, zato, iako ovaj blog nije tako zamišljen, kao neka kritika trenutnih životno-političkih zbivanja na ovim prostorima, daćete mi ovdje prostor da u ovom najdepresivnijem periodu godine dopustim i sebi par bijesnih i proklinjućih rečenica, a kasnije ću se, obećavam, vrlo brzo vratiti svom uobičajenom šaljivom kriticizmu i sarkazmu… poput onog prošlog posta punog smirenih zaključaka, otkrića o sebi i drugima i potrazi za tim mirom koji nam svima treba i od kojeg nikad ne odustajem.
A šta kad znam da moji postupci, ne baš samo moji ali naši ako se udružimo i pokrenemo neke inicijative možda mogu nešto promijeniti? Dugujemo li tada sebi i dalje (samo) pursuit za tim sopstvenim mirom bez obzira na sve pa makar se svijet rušio oko nas, ili smo društveno odgovorni da pokušamo svijet oko nas promijeniti na bolje, makar korak, makar svako od nas pomalo, koliko može, od sebe… ? Jesmo li dužni reagovati, djelovati, angažovati se, uzeti stvari u svoje ruke, pa makar nekad, puno poslije, daleko odavde, na drugom kraju svijeta, unuku u krilu, reći da smo nekad jednom u nekoj našoj maloj a prelijepoj, dalekoj zemlji procijenivši iz one poslovice da možemo nešto promijeniti i da imamo snage i izgleda to nešto makar pokušali uradili tako …il smo ipak nastavili linijom manjeg otpora?
Možemo li makar još nekome pokušati pomoći da dosegne taj svoj mir bez kojeg se danas ne može dok je sreća imperativ (i to ne ova istinska unutarnja, nego ova reklamna, odglumljena, kojom impresioniramo druge). Dugo ću se ja držati onih svojih zaključaka iz prethodnih postova …love, peace and understanding, forgiveness and thriving i sl…nadam se dok sam živa, ali u zadnjih nekoliko sedmica imam potrebu da podijelim sa vama ovu ogorčenost koju (ubijeđena sam) i sami osjećate svi vi koji ovu zemlju makar simpatišete…zbog svega onoga što je učinjeno njenom narodu…
By this mislim na običnog, poštenog čovjeka koji sa svoje dvije ruke i/ili stečenim (ne kupljenim) znanjem pokušava prehraniti sebe i svoju porodicu. Zato ovaj post neće biti jedna od onih pričica kojima se šalimo i zabavljamo i sarkastično kritikujemo ove ljubavne odnose jer mi se to čini pretrivijalnim pred pričama o sirovim i surovim ljudskim sudbinama, onima kojima je oduzeto osnovno pravo na dostojanstvo i život, a koje na neki način dođoše do mene. Ta ovaj blog se i zove Sexa nigdje, a grada još manje pa mislim da imam pravo posvetiti par redaka i ovoj drugoj komponenti, odnosno kulisama svih naših priča iliti govnima u kojima smo do guše i koja nam se penju sve više i više, a mi se kao nešto želimo voljeti, zabavljati i napredovati u svemu tome.
Tako da (i pored svih pozitivnih misli i želje da vjerujem da uvijek imamo izbora makar kako se postaviti u određenim situacijama) dozvolićete mi da sve ono ranije navedeno zanemarim u ovom postu i progovorim glasom običnog građanina kojem je pun kufer da ga se pravi idiotom i koji mora makar vrisnuti da se njegov krik čuje makar ovako, kada još nije sazreo dovoljno da reaguje na konkretniji način. Zato ću na ovih par strana pustiti da me poput svakog čovjeka koji duboko osjeća ove nepravde, duboke socijalne podjele i razlike po nerealnim osnovama iskaže svoj bijes, beznađe i bespomoćnost koju (ubijeđena sam) svi osjećamo ovih dana kada samo pomislimo na određene vijesti i izjave kojima nas bombarduju sa svih portala, kada se okrenemo i vidimo gdje živimo i kako smo nisko pali, kakvi su to ljudi koji nas ocjenjuju, procjenjuju, svrstavaju u naše barake i odlučuju šta će dalje biti sa nama… čineći nam tako možda i uslugu života i pokazujući nam konačno da nam možda nije (više) mjesto ovdje među primitivnim i osrednjim i da je možda vrijeme da, unatoč strahu koji nas parališe izađemo iz naše comfort zone, pustimo krila i otisnemo se u veliki svijet i nađemo svoje mjesto pod suncem zaboravljajući na selektivni patriotizam na koji nas pozivaju samo kad nam žele zamazati oči novim otimačinama i zanemariti možda i lijepe elemente naše tradicije koji nas poput sidra vuku da ostanemo tu (jer bolji je i naš kalež od tuđih bisera – je li baš? Nije jer to nije naš kalež nego onih koji tu, u sred čaršije, skinuše blato koje su donijeli na svojim cipelama i svojim dušama iz svojih sela i sa svojih brda sa namjerom da nam zagorčavaju život i unište i iskorijene sve ljudsko, kulturno i emancipovano…zato eto im kaleža pa makar bio pod krinkom tradicije…bolje otići u neki lijepi ambijent pun zdrave prirode i sjetiti se svojih ponekom razglednicom, kad već nisu sazreli toliko da sa nama napuštaju ovaj brod koji tone ili rade nešto na promjeni stanja).
Jer, ma kako mi gradili onu našu tvrđavu o kojoj ja stalno trubim, malo ju je teško sačuvati kada dođu računi, kada vam otmu i ono malo što ste teškom mukom stekli, kada vam dijete zaglavi u bolnici zbog nekvalitetne ishrane ili nedostatka lijeka za koji trebate mjesečno odvojiti količinu novca koju ne vidite za pola godine…ili nemogućnosti da dragoj osobi nešto poklonite za rođendan, dok se tuđe drage osobe ničim izazvane voze đipovima i zimuju po Alpama u mondenskom zimovalištima preko vaših guzova, samo zato jer su “dobro izabrale” (ne ljude koji su to zaradili pošteno nego nakrali od drugih) a vi svoje dijete ne možete ni do najbliže planine odvesti na sankanje nekoliko sati. E tad je malo teško meditacijom i lomljenjem tijela fitnesom postići mir. Gdje onda pobjeći…u pjesmu, u knjigu, u zagrljaj…ali eto opet ponedeljka i natmurenih, zlih lica koja su programirana da vam otmu i naznaku tog mira i sreće, koja bi vam i dušu uzela i hladno vam otimaju zalogaj iz usta dok se oni debljaju i tove…i najmanje je bitan taj finansijski momenat gdje se nečije govno (i to obično daleko gluplje i nesposobnije ali nekom podobne osobe) vrednuje više od vašeg rada – bitno je to što živimo tamo gdje se cijeni neznanje, nerad, podobnost, ublehaši, laktaši, neznalice, izrabljivači, pljačkaši, štelaši, a oni koji žele pošteno zaraditi ono malo crkavice i potrošiti je kako im je ćeif (#oprosti Fadile) nailaze na saplitanja, opstrukcije, noževe u leđa, širenje laži i neistina, ismijavanje, ponižavanje i omalovažavanje, vrijeđanje i izrabljivanje i liječenje kompleksa od strane duboko iskompleksiranih čobana sa univerzitetskim diplomama i dobrom provincijskom pozadinom i vizijom koncentracionog logora u svojoj odgojno-popravnoj poslovnoj metodologiji.
Okruženi ovim spodobama, tako onda si dozvolite povremene želje i snove u nekim drugim kulisama, čekajuci da karma i đavo jednom dođu po svoje. A hoće. Zato povremeno dajem sebi luksuz da želim… Continue reading →
Scenografija ove male predstave izgleda otprilike ovako…četiri-pet jaranica se sredilo, našlo i dolazi u popularni kafić gdje nakon prvobitnog privikavanja na oblak satkan od vreline i brojnih ljudskih vonjeva u kojima prevladavaju bijeli luk, znoj i miris prženja, guraju se i zauzimaju mjesto veličine kvadratnog metra i pokušavaju dozvati konobara kako bi se borili za nešto zraka i prostora, izbjegavajući žar cigareta, tuđa pazuha i laktove sa čašama u rukama, uz to djelujući krajnje ljupko i razmjenjujući duhovite doskočice, uz procjenu večernje „ponude“ i osmijehe proljeća.
– Čiji je on?
