Crtice za 2015.


11076124_10202468371790372_323355814_nNeki moji zaključci (not necessairly correct) do kojih sam došla u ovoj godini, djelomično i zbog ovog  bloga, gledajući malo pažljivije u sebe i oko sebe u ljude koji su na nekin način okrznuli moj život ili su dio njega… iliti šta sam naučila ili potvrdila u par kratkih crtica ali ne iz knjiga ili filmova nego iz sopstvenog ili iskustva ljudi bliskih meni (mnoge su samo potvrde nekih izreka ljudi daleko mudrijih i pametnijih od mene ali su djelovale tako daleko dok ih nisam osjetila na svojoj koži):

 

– Porodica je najvažnija stvar na svijetu. Tačka.

– Reach out – pokaži emociju – pravi će je znati cijeniti, krivi će otići ali nećete se nikada pitati je li moglo biti drugačije.

– Onaj ko te voli i želi nikada te neće dovesti u situaciju da se pitaš da li je tako, da sumnjaš u to…bar ne namjerno i sigurno ne dugo…ali, obično, ako se preispituješ, nemaš osjećaj pripadanja i lagodnosti uz nekoga i nešto ti ne djeluje onako kako osjećaš da treba biti (osim ako si patološki ljubomoran/na) onda postoji velika vjerovatnoća da nisi sa pravom osobom… za tebe.

– Ako te nesto žulja, popričaj, porazgovaraj, riješi stvari… ma kako ispalo na kraju, biće lakše kada znaš na čemu si i kada to saznaš gledajući nekome u oči.

– Ljudi se mijenjaju…kada im date priliku i moć…obično na gore.

– Ako je nešto neupitno dobro nije bitno kako je našlo put do vas.

– Ono što vam je suđeno pašće vam u krilo kad-tad, ono što nije nikad neće biti vaše… ništa ne može nazor a kamoli ljubav ili nafaka.

– Kada se opustiš i misliš dobro, dobre stvari se zaista počnu dešavati.

– Možemo sami sebi biti najbolji prijatelj ili najveći mučitelj – izbor je na nama – nije sve u stavu ali jeste puno toga.

– Zaista smo svi puni predrasuda a mišljenje o nekome ne možeš formirati na osnovu tuđih mišljenja, prije nego upoznaš tu osobu ili možeš ali biće pogrešno ili bar nepotpuno.

– Bez obzira na zajedničke osobine ljudi nisu isti – ljudi mogu biti isto obrazovani, rođeni na istom mjestu, u istoj porodici, ali će se u istoj situaciji drugačije ponašati – i ovdje ne mislim na odabir hobija ili outfita nego na životne probleme gdje ispadaš čovjek ili šupčina.

– Nema tog obrazovanja koje će istjerati primitivizam iz osobe.

– Zvuči kao kliše, ali zaista, da bi mogli voljeti i poštovati drugog, prvenstveno moraš upoznati, shvatiti i (za)voljeti sebe – ne “ja-pa-ja” metodom nego “zaslužujem sreću, pažnju i dobrotu – i da dajem i da primam” načinom.

– Da bi volio drugog, moraš upoznati, razumjeti i zaista voljeti drugu osobu, ličnost, a ne svoju sliku o drugoj osobi.

– Samo zato što nešto dugo traje ne znači da vrijedi – bitan je kvalitet a ne količina vremena koju ste bacili na nekoga.

– Nedajte da vas spriječe gluposti poput godina ili geografije ako nešto zaista želite.

– Ako ste nesretni 5, 6, 7  godina, to ne znači da trebate biti nesretni 8, 9 i više… nikad nije kasno nešto završiti niti nešto započeti.

– Ako uložite dovoljno truda i mašte možete dobiti svakoga ali nema tog truda koji će zadržati pored vas nekoga kome tu nije mjesto (osim možda porodiljskog truda ali i to na neko vrijeme).

– Ako vas nešto ne ispunjava izađite iz začaranog kruga, krenite dalje, bolje stvari čekaju na vas ali se morate pokrenuti prema njima. Continue reading

Njegovo Veličanstvo Brak iliti dok nas istina / realnost / stvarno upoznavanje / laži / dosada / selo / posao / kurvaluk ne rastave


11178451_10202621129649223_1536627139_nČesto me optužuju da imam nešto protiv braka kao institucije. Nemam. Mog viđenja iste, naravno. Ali ne viđenja većine. Ali viđenje većine nije ni važno, zar ne.

Ponovo ću naglasiti da imam puno toga protiv paćenica koferuša koje u želji da sa svoje “to do” liste po svaku cijenu i sa bilo kim prekriže ovaj zadačić (i svima nam spuštaju cijenu i nameću određenu etiketu ovakvim ponašanjem) gledaju da čitav život ili makar neko vrijeme zarobe nekog totalno inkompatibilnog lika, trpe ga, zagorčavaju mu život (ili to rade uzajamno) a onda počnu sranja i one su kao iznanađene…

Generalno me nervira taj koncept gdje njih kao žene proganjaju da se udaju a oni kao bježe i opiru se i na kraju se iscrpljeni predaju, umore se od bježanja, odustanu, pomire se sa sudbinom ili budu uhvaćeni u tu neku „beba“ zamku…jest eto sreću si ulovila sa takvim što je bježao od tebe ko maca od pepea…blago tebi…

11694390_10203030902213281_2118741518_nJa to prije vidim ovako…ona sa viklerima, mrežica preko, naravno, u jednoj ruci dijete, drugo je vuče za prljavu suknju, drugom rukom miješa nešto na šporetu, cigara visi sa kuta usana, povremeno posegne za bocom votke ispod sudopera da spere sve teške riječi što je guše u grlu počevši od one „što se zajebah“ pa nadalje…a na nozi…lanac i ona kugla kao iz crtića…da ne može uteći dok je on u kafani, sa drugom, negdje… dok ne dođe i ne izlema je jer je supa preslana il prevrela … najgora verzija, jelde…ona najruralnija, ali ima horora i u predgrađima i prelijepim kućama, vjerujte, i marisanja i vezanja za radijator i gomile šminke kojom se prekrivaju masnice i antidepresiva koji se uzimaju šakama…ne mora biti tako, ali može… i često jeste…

Continue reading

U oktobru smo vas zapostavili


12207851_10203465458956928_870069527_n

Obzirom da u oktobru nismo objavili nijedan post radi opravdanih razloga, sada u kratkom vremenu možete uživati čitajući dva naša,nadamo se, zabavna i interesantna, posta… ugodno čitanje 🙂

Samo retki nađu retke iliti…nađi onoga ko te vidi


12336389_10203558270557160_115568772_nPočeću citatom iz divnog filma koji sam danas gledala (“You are not You”)…Find someone who sees you – nađi nekoga ko će te vidjeti (takvu kakva zaista jesi)… nekog ko će te vidjeti mimo tvojih nesigurnosti, pogrešaka i neuspjeha, mimo tvog lažnog sjaja i maske koje nosiš za druge pa i za sebe…nekog ko će vidjeti, htjeti i voljeti baš tebe… I to jeste poenta svega zar ne? Da budemo ono što jesmo, a ne ono što se očekuje da jesmo, a da nas (ipak) prihvate i vole…baš zbog toga što jesmo.

Kažu meni žene: teže je biti žena danas…rintaš kao i muško, moraš se više dokazivati, biti duplo bolja, a vječito potcijenjena, uvijek uredna i sređena, dama, a sposobna za sve i spremna na sve, da si uvijek nasmijana, a od muškaraca nikave fajde ni pomoći, a kamoli ljubavi…sve sami primitivni kreteni koji te gledaju kao komad mesa, pričaju o moralu i porodičnim vrijednostima, a samo hoće seks, i traže lafo nešto “fino” a vodaju ove plastične napuhane utegnute rospije  (reko, super, pa takvi su se sami uklonili iz jednačine zar ne)…

Žale se meni i muškarci…kažu: teže je biti muško danas…gledaju te kao bankomat, sve se od tebe očekuje, da priđeš, inicijativa, da si uvijek jak, da si neka faca, a istovremeno da je razumiješ, da si mješavina drvosječe i najbolje jaranice u tačnom omjeru koji je ona zamislila a ti nekako trebaš da ga naslutiš, pročitaš iz misli…da si atletski građen, uspješan, da imaš dobar posao, dobre veze, dobro auto, vikendicu, da si uvijek raspoložen, vjeran, da kupuješ skupe poklone i vodiš je na skupa putovanja  (kažem…pa taman…budeš ono što jesi i niko ko te gleda kao hodajući novčanik ti neće prići ili će zbrisati ako se ti prevariš i priđeš)…

12351283_10203558273477233_253658186_nMa nije teško. Lako je…ako tražiš komad mesa, nekog za reklamu, ikebanu koja će stajati pored tebe u kafani da glumite skupa nešto što niste …pun je grad ljudi za obmanjivati.

Naravno, sve je eksponencijalno teže, želiš li kvalitet, insana, prijatelja, nekoga ko želi istinsku osobu (a ne stereotip koji mu je utuvljen u glavu od strane zatucane sredine ili mu je čak integrisan u DNA kod),  nekog ko je iznad toga i može zatomiti buku i šumove okoline i pokušati zaista slušati i čuti nekoga, „uhvatiti“ njegovu/njenu frekvencu.

Continue reading

Umijeće življenja u sadašnjem trenutku iliti sreća u malim stvarima


12309342_10203534223515999_1241691112_nČesto čitam u časopisima članke naziva tipa ‘Umjetnost uživanja u malim stvarima’. I pitam se da li je to moguće. Naravno da jeste. Ali kao i svaku vještinu i to je potrebno savladati. Neko se rodi talentovan pa mu treba malo, neko se mora potruditi više. Ja? Rođena sa vještinom overthinkinga i komplikovanja očigledno jednostavnog…često zavidim ovima što samo jedu, seru, spavaju – bez hiljadu istovremeno otvorenih tabova u njihovim glavama. Šalu na stranu, možemo li zaista živjeti ovdje i sada?

Kada svakodnevno bukvalno trčiš na sto strana i nesvjesno postaješ automat, a problemi se gomilaju. A vrijeme prolazi. Imamo li luksuz čekati da problemi prođu (oni će proći ali pitanje je kakve će pustoši ostaviti za sobom)? Problema će uvijek biti. Manjih i većih. Bitno je ono u nama, ono što jesmo bez obzira na vanjske okolnosti…

U kupki sa mirisom lavande i jasmina, uz svjetlost svijeća i glas John Legenda otkriše mi se sinoć neke tajne… iz moje nutrine nahrupiše u moje misli (kao kad te na halnoj šolji spucaju najbolje ideje i životne istine ali nešto suptilnije i sa daleko ljepšom aromom).

12283072_10203529975289796_850774885_nPočeh se pitati kako u sebi samome naći neophodan balans, tačan omjer onog istraživačkog koje bi osvajalo nove planinske vrhove i onog opuštenog, kućnog koje bi se ušuškalo u deku i gledalo stare slike ili čitalo omiljenu knjigu po deseti put?

Mislim da je tajna tog umijeća biti sretan sam sa sobom. Tek onda možeš biti sretan sa drugima. Biti zabavljen, opušten, miran u sopstvenom društvu. A kako to sve postići bez (u)poznavanja sebe i odbacivanja svojih najgorih strahova i demona? Sebe spoznati i voljeti. Neupitno i nenadmašno. Jer kako voljeti drugog ako prezireš sebe?

I minut po minut, veo po veo, počeše padati neke koprene sa mojih misli koje krenuše bivati jasnije i sjajiti nekim jačim i prijatnijim bojama i krenuše se slagati poput djelića onih igračaka u jednu sada potpuno jasnu i prelijepu sliku koja je sve vrijeme bila tu, na dohvat ruke, u meni, ispod površine pokrivene patinom beznačajne svakodnevnice, zamagljene trivijalnim riječima, ljudima, događajima…

12282798_10203515503208003_1938857899_nDa se razumijemo, ne doživih ja nikakvo prosvjetljenje tipa da li poslije smrti idemo po zaslugama da sviramo harfe ili miješamo čorbe ili se gasimo poput pokvarena televizora i sve naše nade, želje, snovi, uspomene, djela nepovratno nestaju, osim u onima koje volimo i koji nas se sjećaju ili u nekim škrabotinama koje smo ostavili iza sebe… Ne. Moje “otkrovenje” bješe daleko jednostavnije i tek prvi maleni korak koji sam sebi dozvolila na hodočašču u i kroz sebe i koje bih coelhovski nazvala: učenjem nemaltretiranja sebe zarad tuđih očekivanja (jer i kad pružamo otpor nerealnim zahtjevima koji se stavljaju pred nas i kada naši mučitelji odustanu od nas, mi sami nastavljamo da se kinjimo raznim analizama i promišljanjima o tome i iscrpljujemo sebe zamišljenim raspravama sa ljudima koji ne zaslužuju djeliće naših misli, a ne naše sate i sate nakon kojih nemamo volje da dišemo a kamoli da udišemo život punim plućima) i učenjem ugađanja sebi (naravno nikad na uštrb drugog) ali u smislu savladavanja vještine življenja u sadašnjem trenutku i umirivanjem svog uma (koji je programiran da nas drži u konstantnom fight or flight modu), dakle učenjem istinskog upoznavanja, spoznavanja, prihvatanja, opuštanja i njegovanja sebe kao individue koja će kao takva moći znati cijeniti sebe i biti daleko prijatnija, otvorenija, energičnija, produktivnija i ispunjenija u svim sferama svog života, kako prema sebi, tako i prema drugima. Continue reading

Jesen u mom sokaku iliti jesen u meni


12231538_10203461314133310_1476107273_nJesen je prelijepa…puna novih boja, mirisa, ukusa.

Šetam danas, sunce se preljeva u svim tim bojama, sve je zlatno i vatreno i nekako puno milosti…

Ali jesen nosi sa sobom tu neku melanholiju koja se uvlači u naše misli i daje im neke zlaćane ali opet zagasite boje. Priroda se lagano priprema za zimski san da bi se opet nekad probudila na proljeće.

Svode se računi o prethodnim mjesecima, sabiru se utisci sa ljetovanja, donose se neke nove odluke (kažu da je mnogo vjerovatnije da će biti ostvareni oni zadaci koje stavimo pred sebe na jesen od onih očekivanih novogodišnjih odluka).

U svakom slučaju dozvolimo sebi luksuz da uz vatricu i kestenje i čašu kuhanog vina, sami uz dobru knjigu ili dobrog prijatelja odlutamo na neka druga mjesta i preispitujemo neke trenutke u svome životu, neke odluke, neke ljude koje smo pustili blizu sebi. Preispitujemo vrijeme koje je prošlo i vrijeme koje će tek proći. Ono što danas sa nestrpljenjem očekujemo, a već će se ubrzo zvati jučer.

Najviše od svega preispitujemo ljude oko sebe…one koje smo pustili da nam se približe, one za koje razmišljamo da li da pustimo da nam se približe, one koji su bili tu, one koji su tu, one koji će možda biti tu, u našim danima, u našim mislima, u našim životima.

804545_10203461314013307_1782153472_nSvi smo to prošli, ljubavi i prijatelje koji su nas izdali, ljude koju su sa vama proveli godine druženja da bi vas zaboravili prve sedmice kada nađu djevojku/momka…neke ljude u koje ste se kleli i niste mogli zamisliti svoj život bez njih a koji su vam danas potpuni stranci (kao što su bili i prije ali je trebalo vrijeme da to pokaže i da vi to prihvatite) i neke druge ljude od kojih se ničemu niste nadali, koji su trebali da se tu zadrže samo sekundu a ostali su eone uz vas i sa vama, u vama…

Neki ljudi su uz vas godinama i kad odu iščezne sjećanje na njih poput pjene na moru. Neki samo dotaknu vaš život i ostave u vama vječan trag i osmijeh kad god ih se sjetite i kada mislite o njima gotovo da možete da osjetite njihovo prisustvo kao da su u vama ostavili dio sebe…Neki ljudi žive ulicu do vas i nikada ih ne poželite vidjeti, a drugi su na drugim meridijanima, a sa vama su…kao što kaže jedna moja prijateljica…to je samo geografija…bitni su oni meridijani i paralele na našim srcima…

12231451_10203461314053308_1652118715_n

Continue reading

Nije mu dobro iliti sindromi u naroda


Pepe l skunk

12033798_10203318415520934_1180602265_nIma tih likova koji nikad ne odustaju ma koliko puta im ponovili da niste zainteresovani. Upornost jeste dobra osobina ali ne i kada pređe u jezivost. Naročito kad ljudi sebi daju značaj i mjesto koje nemaju u vašim životima i mislima pa se sami ubrajaju u određene situacije i rečenice i kad ih nema tamo. Prate svaki vaš korak, raspituju se o vama, šalju vam nebulozne poruke, govore u nekoj nepostojećoj množini, projiciraju na vas njihove doživljaje, krive vas za sopstvene neuspjehe. Ne žive za sebe, nego da bi vama nešto dokazali i pokazali iako je neupitno očigledno koliko vas zabole dupe i za njih i za njihovo mišljenje, želje, potrebe… Čudno je to. Mi obzirni i suptilni često odemo iz neke sitaucije i od ljudi kada samo posumnjamo da nismo poželjni kao nekad, ne čekajući da postanemo nepoželjni.

12033813_10203318417320979_1270984772_nA šta sa ovim koji su poglupi i potpuno odbijaju realnost? Poput Pepea od kojeg mačka vječito bježi u crtiću, a on se fura da je luda za njim i tamo gdje svi vidimo odbijanje i gađenje on vidi neku igricu i poziv za interakciju te nastavlja svoje pokušaje uz ono smiješno “She loves me”. (Nikad neću zaboraviti lika koji je jaranici govorio “Ti mene, bona voliš, samo nisi svjesna toga” Jašta. Samo da prođe neko vrijeme i ona će “shvatiti šta propušta”. Grohotom se smijem. Naravno, zvali smo ga Pepe između sebe ali bilo mu je 14 god pa sam ga mogla i shvatiti. Tuga je kad „zreli“ ljudi utripuju sebe u ove fazone pa se brukaju i provaljuju preko svake mjere.) Ima i takvih ljudi, kojima nijedno odbijanje nije dovoljno i koliko god puta ispali jadni i bijedni, oni ne odustaju. Imam jaranice koje određeni tipovi proganjaju i nakon više godina završetka nekakve veze ili  čak samo sviđanja. Žene su se udale i djecu izrodile, nemaju kontakta sa tim ljudima, a ovi se i dalje ubrajaju u nekakve jednačine sa njima i očekuju…šta? Ne razumijem.

12026519_10203318539604036_1466682095_n

Continue reading