Ne mogu, dušo.

Žao mi je.

Nikuda ne mogu krenuti sa tobom.

Ne više.

Iako ću te još dugo osjećati.

Često mi se desi da te se zaželim, da te sanjam, da mi nedostaješ.

Da ti pokušam to približiti. To je kao da umireš od žeđi i imaš svega da piješ – sva postojeća pića na svijetu su tu, u čašama svih oblika i boja, mirišu, presijavaju se i mame te. Sva su tu. Osim jednog jedinog. Vode. Ali ti želiš baš vodu. Tebi ne treba ništa drugo osim vode. Samo ona ti može utoliti žeđ. A od vode smo satkani, zar ne?

Al nema, jebiga.

Uvijek si dolazio kad sam bila sigurna da sam te preboljela, da sam u stanju zavoljeti nekog drugog, da bi mi pokazao da nije tako.

Preživjela sam te. Svaki put.

Nakon svake nove laži i svakog novog insistiranja da ti opet povjerujem (ne znam čemu sve to, zaista).

Al preživjela sam te.

Prvi put nisam bila ni svjesna. Kao kad povrijediš mali prst. Pa tek onda kad te zaboli svaki put kada pomakneš ruku počneš shvatati koliko ti smeta taj bol, obično tup i tinjajuć, ali nekada tako oštar da te iznenadi. Nisi do tada ni znao koliko taj mali prst trebaš i koliko može da boli.

Posljednji put sam bila i te kako svjesna svega… i bola i gubitka i konačnosti situacije u koju si me stavio kad nisam imala izbora nego da odem. I to zauvijek. I ta se priča završila.

Možda je bila završena i prije nego je počela. Jer uvijek sam se trudila da ti pobjegnem. A ti si me uvijek stizao i vraćao nazad.

Mada me je vječito nešto vuklo nazad, kao sidro koje zaboraviš da je spušteno, a pališ motore do daske da kreneš dalje, ali ipak stojiš u istome mjestu.

Tako je i meni sa tobom uvijek bilo. Znaš li onaj osjećaj kad te nešto vuče nekome, neka neobjašniva sila, neka energija, kad svaki tvoj damar igra uz tu osobu.

Sumnjam da znaš.

Jednom ćeš znati. Pokušaj tu osobu zaljubiti u sebe. Nadam se da će ti poći za rukom. Meni nije.

Ali ipak si mi dao toliko sreće.

Sve ono loše ćemo zatvoriti u jednu kutijicu i baciti na dno mora. Jer nije više važno.

Sada si uspomena. Prelijepa uspomena.

Uvijek ću te željeti.

Ali ti ne možeš biti moj dom. Mjesto gdje sam spokojna i sigurna Ne više. Ne u ovom životu. Nisam ljuta, povrijeđena ni uvrijeđena. Nije me ni strah. Jednostavno ne znam šta bi ti više mogao reći ili učiniti da se ja opustim i prepustim i ponovo poželim da pokušam nešto sa tobom. Postoje li uopšte te riječi ili djela. Ma koliko ti srce udaralo, ma koliko ti se oči caklile, ma koliko ti glas drhtao dok ih izgovaraš. Ili ta djela. Kakva bi ona bila. Ne znam. Ništa mi ne pada na pamet.

A znaš da je moja mašta ogromna i neumorna.

Jer naša je ljubav zaspala snom Trnoružice. Na njenom mjestu nije poraslo trnje ali stoji jedan labirint cvijeća i grmlja u kojem će se teško iko snaći. Pogotovo ti, za kojeg bijah sigurna da ima mapu, da ju je dobio pravo iz mog srca jednom kad sam mislila da te znam u dušu.

Jer ti si odlutao i nas dvoje sada plovimo potpuno drugim morima.

Zato ti želim sreću, ljubavi, na tvojim putevima. A ako nam se kada i ukrste staze, vjerovatno me nećeš ni prepoznati, jer, oči su ogledalo duše, a moja se promijenila i u njima ne vidiš više tvoje utočište od vjetrova i zime. Sada možeš vidjeti samo plamen nekih novih zvijeza i oluja u kojima nema mjesta za tebe.

Zbogom, ljubavi. Neka te prati sreća.

by Diona

(muzička podloga: Wrecking ball – Miley Cyrus, Another love – Tom Odell, Love’s to blame – Joel & Luke, Oceans drive – Duke Dumont)

Daleko od tog da sam ja anđeo. I da ne griješim. Ali se dičim nekim svojim osobinama – naprimjer kategorično odbijam participarati u svakom odnosu koji se sveo na nadjebavanje odnosno takmičenje u kojem je cilj nekoga koga si volio zajebati u bilo čemu, jače, bolje, snažnije i trajnije. Kao da ljudima nije dovoljno što su već ispali glupi ili smiješni ili jadni ili loši pa se trude da još više sebe srozaju u vašim očima. Znam, nekad je to jedini način da pokušaju dobiti bilo kakvu reakciju od vas. Ali u tim pokušajima, neki postupci su neodbranjivi i kad prođe neko vrijeme i osvrneš se…možeš samo da im zahvališ jer su se potrudili da te uvjere da shvatiš da nisi pogriješio što ih odjebao…

Prije nešto više od deset godina prekinula sam svoju prvu dužu značajniju vezu. Moja greška je bila jedino u tome da sam pustila da sve to predaleko ode dok nisam skupila snage i okončala sve.

Moje „dosta“ bilo je uvreda za njega. I da bi se “osvetio”, došao je na mjesto gdje je znao da ću biti za svoj rođendan sa drugom djevojkom sedmicu nakon prekida, na dan koji bi zaokružio tri godine veze da smo ostali skupa. Slučajno? I don’t think so. Nije mi bilo lako. Ni najmanje. Trebalo je vremena proći da bih počela razmišljati ovako kao danas. Ali sa određene vremenske distance bila sam u stanju uobličiti u riječi onaj osjećaj koji se tada pojavio u meni i drži me i dan-danas. A to je zvučalo nekako ovako: Baš si mi pokazao. Neka si. Good for you. Ja te neću „kažnjavati“. Jedna i jedina kazna koju od mene možeš dobiti jeste da  gubiš mene….za sva vremena. Ako ti nije bitno, dobro i jest, ako ti je bitno, još bolje. Jer meni više nije. Jer onaj ko me zna i ko me želi uz sebe nikada me ne iskušava, ne poigrava se mojim osjećanjima. Ne kocka se time. Jer zna da sam takva da i onda kad te volim životom neću dozvoliti da se igraš sa mnom. I ono što ljudi nikako ne mogu da shvate je da nije važno gdje, s kim i šta urade, već kako. Priloška odredba za način. To definira cjelokupni dojam mnogo više nego navedene kategorije.

I uvijek svakome kažem: sa mnom nikada ne igraj na kartu ljubomore. Al mnogi se zalete. Što li?

Zašto je to omiljeni pokušaj da se vrati neko koga si povrijedio? Zar to više igdje ikome prolazi? Zar su žene zaista toliko glupe da padaju na ovu providnu taktiku? Ja nisam kao neke djevojke koje će to pokrenuti, zainteresovati, vratiti tebi. Ja ne sjedim na rezervnoj klupi sa brojemu ruci. Ja odlazim iz takvih situacija. Jednom kada osjetim da mi se čini nepravda, da me se tako degutantno provocira i da neko to čini namjerno, naš odnos prestaje… samo je pitanje vremena. I to bez riječi. Jer tu je već sve rečeno ako dođe do tog. Jer ti tada više nisi neko moj, nisi dio moje duše. Počinješ taktizirati. Kalkulišeš. Gdje ima kalkulisanja nema ljubavi. Ono što ti smatraš taktikom u kojoj nema fule, sigurnim receptom koji će me u suzama vratiti tebi, ustvari ti samo odmaže, a meni pomaže da se udaljim od tebe. Najtužnije je što uvijek ljudima dam uputstvo za rukovanje, ali oni to ne uzimaju za ozbiljno. Precijene svoj značaj, a potcijene mene. U svijetu gde si prisiljen pola dana, a često i duže, provoditi  sa ljudima sa kojima ne bi ušao u lift da te se pita, bar možeš birati one sa kojima provodiš slobodno vrijeme. I ljudi to često zaborave. Da ništa nije uklesano u kamenu i da ništa ne moraš nastaviti i ako si godinama prakticirao.

Continue reading →

Istina je da je ljeto učinilo svoje i da su smjena tmurnih i sivih dana sa momentima koje smo ukrali da odemo do mora, te vječne inspiracije i perfsonifikacije života koje diše pred nama, pomogli da se zamamno rascvjeta naša prirodna ljenost, te smo malo zapostavili blog.

Bilo je tu i svakakvih događaja, onih lijepih, čarobnih, i onih manje lijepih. Posrnuli smo, naravno, i pustili da nas obuzme blažena ljenost i sanjarenje.

Donijeli smo neke odluke (neke su zaboljele, neke skinule teret sa naših pleća, ali su sve bile neophodne na našem putu rasta i razvoja u ono što želimo biti jednoga dana), a neke stare smo potvrdili po stoti put i popeli se stepenik više u pronalaženju sebe i upoznavanju sebe, najgoreg i najboljeg sebe, djetinjastog i odraslog sebe -a sve da bi sebe razumjeli i prihvatili te da bi tek onda sreću mogli davati drugima…kad je nađemo i prepoznamo u nama samima – ali o svemu tome u narednim postovima…

U svakom slučaju smo vas zapostavili na neko vrijeme…

Izvinjavamo se zbog svega toga i obećavamo puno veći broj postova u mjesecima koji dolaze – već su spremni, samo ih treba malo srediti i pustiti u eter da uživate u njima.

Do tada, uživajte u preostalim sunčanim danim uz dobru knjigu i kafu sa onima koji pune vaše baterije, koji vas razumiju i kada odlutate u najdublje kutke svog eskepizma ali vas tankom ali čvrstom vrpcom drže ovdje i povremeno cimnu istu i vrate vas na zemlju, u stvarnost.

Šetajte po prirodi, slušajte muziku, ako možete putujte, kuda bilo – svaka promjena ambijenta je ljekovita i daje mogućnost da se stvari sagledaju iz druge perspektive, da se nekim beznačajnim stvarima zbogom kaže daleko lakše,a da se otkriju neke nove, daleko ljepše i daleko važnije…

Na kraju, činite sve što vas usrećuje jer jedan je život i kratak je. I uglavnom od vas zavisi kakvim ćete ga ljudima, mislima i doživljajima ispuniti.

Za par dana idu novi tekstovi,a do tada odmarajte svoje premorene misli pomoću sitnica koje tako lako znaju promijeniti tok dana… miris čaja, cvjetić na neočekivanom mjestu, vjetar u kosi, dobra pjesma na radiju, slatkiš koji se topi u ustima, masaža kojom se povremeno počastite… njegovanje tijela i duha nekim sportom i dobrom literaturom uz koju ćete zaboraviti na sve probleme i kad im se vratite neće izgledati ni upola strašno kao prije…

Njegujte sebe i ljude do kojih vam je stalo, njegujte ljubav, prijateljstvo i osnovne ljudske vrijednosti koje su postale rijetkost u današnjem svijetu žurbe i samopromocije koja ide do neukusa. Budite ono što jeste…u moru glume baš to će vas izdvojiti od drugih i učiniti posebnim i drugačijim, možda pomalo i ekstravagantnim. Uživajte u životu, ali za sebe, ne za druge, nikad za druge…da bi im napakostili, nešto dokazali i pokazali… jer to je vaš film i u njemu igrajte glavnu ulogu, a sporedne ostavite tamo gdje im je i mjesto…iza kulisa.

Za sada toliko… Uskoro se družimo kroz nove tekstove, a do tada vam šaljemo puno poljubaca.

by Diona

Sanjala sam da si mi se vratio.

Kunem se, probudila sam se sa mirisom tvoje kose u nosnicama, sa ukusom tvog poljupca u ustima. Tako stvarno da sam mogla vrištati.

Ova jedna prijateljica rekla bi da ovaj dio mene koji još ne želi da te pusti (svi moji dijelovi su nažalost takvi, osim onog jednog jedinog, strogog, ali taj se pita) te tako priziva i pokušava da ublaži ovo što trenutno osjećam. Ovu tupu prazninu i bol koja gotovo da je fizička (nisam to godinama osjetila, ne na takav način – osjetila sam ljutnju, hladan bijes, tugu, razočarenje, iznevjerenost, ali ne takvu težinu u sebi, slabost u cijelome tijelu, nemogućnost disanja, to ne već dugo, dugo). Druga jaranica rekla bi da moj mozak pokušava da tako dobije svoj closure i moja podsvijest racionalizira sve pokušavajući na taj način da me opusti i procesiura neke uspomene (gluposti, kako se uspomene uopće „procesuiraju“, one se drže u sebi i potiskuju na neka mjesta odakle se ne mogu iskrasti lako, ali im to ipak pođe za rukom, najčešće u kišnim noćima kao što je ova). Treća prijateljica bi rekla da se ostavim toga i da me ne zaslužuješ i da bi trebale otići negdje da se napijemo, onako ženski.

Bilo je čudno, ali nijednog trenutka mi nije palo na pamet da sanjam. Kao da me sopstveni razum potpuno poronio u neki paralelan svijet pa sam sa strane gledala šta se dešava, vidjevši i sebe i tebe, kao u nekom filmu. A sve je opet bilo tako stvarno. I ja sam razmišljala onako kako inače razmišljam i ostale stvari su se dešavale uobičajeno. Poslao si neku poruku… (naravno, ti to nikad ne bi uradio, ne na taj način, ne tim riječima) nešto o tome kako su ti zadnji mjeseci bili najsretniji u životu i kako ne možeš shvatiti da smo dozvolili da nas razdvoji išta a ne nešto bezveze, kako su sve ovo gluposti kojima ne možemo dozvoliti da stanu između nas, jer bitno je samo ono šta čovjek osjeća, pogotovo u današnje vrijeme kad su iskrena osjećanja takva rijetkost a ljudi tako zli jedni prema drugima bez ikakve potrebe… i, napisao si… oprosti, maleno, bio sam glup i nisam razmišljao koliko sam te mogao povrijediti (nešto što ti isto nikada ne bi rekao – čudi me kako tada nisam shvatila da sanjam) i ja sam osjetila kako sva ona težina pada sa mene i zaboravila i zašto sam uopšte ja ovdje a ti tamo i šta se uopšte desilo pa da sam mogla pomisliti nešto dovoljno loše što bi onu najranjiviju mene udaljilo od onog najiskrenijeg tebe… jer meni je tebi uvijek bilo lako vjerovati. I osjetila sam ti se bliža nego ikad. Continue reading →

Imam jedno Svetište u koje niko ne može ući. Ispred tih vrata ostaju svi kreteni, hajvani i seljačine koje mi zagorčavaju život. (Ove spodobe, nažalost još nisam naučila držati izvan svog kreveta, odnosno izvan svoje glave, kada noću zatvorim oči a u glavu mi nahrupe svi ti silni degenerici i sve one situacije u kojima sam trebala drugačije regaovati i zaćerati ih u tri lijepe, a neki unutarnji DNA kod me spriječio i ostavio u raskolu između onoga što je neophodno i onoga kako sam programirana, ali o tom po tom – nisam još savladala umjetnost izostavljanja generalno beznačajnih ljudi i stvari iz ladica moga uma koje se nepozvane nepogrešivo otvaraju onda kada to najmanje trebaju).

Ali ima to jedno mjesto ispred čijih vrata ostaju svi ovi problemi i problemčići i ulazim samo ja, uz polumrak i tihu muziku koju biram prema raspoloženju, čašu onog posebnog bijelog koju čuvam samo za svoje nepce kada ono i ja prebiremo neke mnogo ljepše i značajnije teme i rješavamo filozofska pitanja, u vreloj vodi, u mješavini mirisa koji miliuju moje izmučeno tijelo i dušu odnoseći sve probleme i težine. Joj kakve sve meni misli naumpadaju dok se tako opuštam u sapunici i osjećam kako me napetost napušta topeći se poput pjene koja pucketa svuda oko mene. U nepogrešivom receptu i omjeru različitih mirisa koji oporavljaju ja uživam gotovo svakog petka u ovom ritualu kojim se povremeno počastim kad nemam ‘ranije preuzetih obaveza’. I budem samoj sebi neizmjerno zahvalna na ovih satak vremena za sebe gdje se moje misli smire i poslažu taman da se ulelujaju na mirisnom jastuku kasnije, kada, čini mi se, sa deset kila manje na svojim leđima, spustim glavu na isti. Ta voda nekako spira brige i teške misli, odnosi sa sobom trivijalne stvari kojima se opterećavam, tako lako da mislim da ću se u nekom idućem životu, ako ima reinkarnacije, roditi kao delfin ili sirena (ali o tome drugom prilikom).

Ovih dana konstantno čitam neke postove o ljubavi. Proljeće je, sve se budi pa ljudi imaju mnogo više  inspiracije…i sve se nekako vrti oko toga šta je prava ljubav i treba li se zadovoljiti bilo čime što i iz daleka potsjeća na ljubav. Nikad!

Ali da krenemo od početka…

Dakle dolazi nam maj… sve pupa… bude se ljubavi, simpatije, hormoni. Ja kao i obično komplikujem i imam potrebu da ovo sve razgraničim. Nije da se i sama nisam zajebala više puta (i sama sam tako naivno više nego jednom pomiješala ove pojmove). Znala sam se i ja davati životom onima kojima nisam trebala (ili ne dati se dovoljno onima kojima sam možda trebala). Al sve su to okuke na stazi života i koju god prevladate, ukažu vam se prekrasni pejzaži ili u sebe ili u neke životne istine do kojih se ni ne može doći drugačije nego zajebom.

Znate onaj osjećaj kad popijete nekoliko čaša najljepšeg vina… koje nikad niste do tada probali.  I znate da više ne smijete, ne možete. S druge strane, ne znate da li ćete ikada više zateći to ili slično vino drugi neki put kada dođete do tog mjesta. Ali jednostavno nešto u vama vam govori ne toliko da vino nije za vas (jer vam nepogrešivo odgovara) nego jednostavno da sada nije vrijeme za to vino – da vi niste dovoljno zreli da bi uživali u njemu u potpunosti – iz bilo kojeg vama znanog i opravdanog razloga. Ili za ove što ne cijene blagodeti alkohola,  to je nešto poput najljepšeg kolača kojem ste samo okrnjili dio. I ostavili ga kad vam je najslađe. A taj vam je ukus ostao u ustima. Ostao je ah i čežnja da ga se ponovo okusi. Ne toliko jak da se ne možete kontrolisati, ali dovoljno poseban da se često sjetite svih onih trenutaka u kojima ste bili zahvalni što takvo nešto možete osjetiti i doživjeti.

Continue reading →