Oproštaj

14800873_10205355476526186_410201043_nNe mogu, dušo.

Žao mi je.

Nikuda ne mogu krenuti sa tobom.

Ne više.

Iako ću te još dugo osjećati.

Često mi se desi da te se zaželim, da te sanjam, da mi nedostaješ.

Da ti pokušam to približiti. To je kao da umireš od žeđi i imaš svega da piješ – sva postojeća pića na svijetu su tu, u čašama svih oblika i boja, mirišu, presijavaju se i mame te. Sva su tu. Osim jednog jedinog. Vode. Ali ti želiš baš vodu. Tebi ne treba ništa drugo osim vode. Samo ona ti može utoliti žeđ. A od vode smo satkani, zar ne?

Al nema, jebiga.

Uvijek si dolazio kad sam bila sigurna da sam te preboljela, da sam u stanju zavoljeti nekog drugog, da bi mi pokazao da nije tako.

Preživjela sam te. Svaki put.

Nakon svake nove laži i svakog novog insistiranja da ti opet povjerujem (ne znam čemu sve to, zaista).

Al preživjela sam te.

Prvi put nisam bila ni svjesna. Kao kad povrijediš mali prst. Pa tek onda kad te zaboli svaki put kada pomakneš ruku počneš shvatati koliko ti smeta taj bol, obično tup i tinjajuć, ali nekada tako oštar da te iznenadi. Nisi do tada ni znao koliko taj mali prst trebaš i koliko može da boli.

Posljednji put sam bila i te kako svjesna svega… i bola i gubitka i konačnosti situacije u koju si me stavio kad nisam imala izbora nego da odem. I to zauvijek. I ta se priča završila.

Možda je bila završena i prije nego je počela. Jer uvijek sam se trudila da ti pobjegnem. A ti si me uvijek stizao i vraćao nazad.

Mada me je vječito nešto vuklo nazad, kao sidro koje zaboraviš da je spušteno, a pališ motore do daske da kreneš dalje, ali ipak stojiš u istome mjestu.

14798781_10205335921437321_112715837_n

Tako je i meni sa tobom uvijek bilo. Znaš li onaj osjećaj kad te nešto vuče nekome, neka neobjašniva sila, neka energija, kad svaki tvoj damar igra uz tu osobu.

Sumnjam da znaš.

Jednom ćeš znati. Pokušaj tu osobu zaljubiti u sebe. Nadam se da će ti poći za rukom. Meni nije.

Ali ipak si mi dao toliko sreće.

Sve ono loše ćemo zatvoriti u jednu kutijicu i baciti na dno mora. Jer nije više važno.

Sada si uspomena. Prelijepa uspomena.

14797473_10205344861060806_994824181_nUvijek ću te željeti.

Ali ti ne možeš biti moj dom. Mjesto gdje sam spokojna i sigurna Ne više. Ne u ovom životu. Nisam ljuta, povrijeđena ni uvrijeđena. Nije me ni strah. Jednostavno ne znam šta bi ti više mogao reći ili učiniti da se ja opustim i prepustim i ponovo poželim da pokušam nešto sa tobom. Postoje li uopšte te riječi ili djela. Ma koliko ti srce udaralo, ma koliko ti se oči caklile, ma koliko ti glas drhtao dok ih izgovaraš. Ili ta djela. Kakva bi ona bila. Ne znam. Ništa mi ne pada na pamet.

A znaš da je moja mašta ogromna i neumorna.

Jer naša je ljubav zaspala snom Trnoružice. Na njenom mjestu nije poraslo trnje ali stoji jedan labirint cvijeća i grmlja u kojem će se teško iko snaći. Pogotovo ti, za kojeg bijah sigurna da ima mapu, da ju je dobio pravo iz mog srca jednom kad sam mislila da te znam u dušu.

14800852_10205335932957609_1941965012_nJer ti si odlutao i nas dvoje sada plovimo potpuno drugim morima.

Zato ti želim sreću, ljubavi, na tvojim putevima. A ako nam se kada i ukrste staze, vjerovatno me nećeš ni prepoznati, jer, oči su ogledalo duše, a moja se promijenila i u njima ne vidiš više tvoje utočište od vjetrova i zime. Sada možeš vidjeti samo plamen nekih novih zvijeza i oluja u kojima nema mjesta za tebe.

Zbogom, ljubavi. Neka te prati sreća.

by Diona

 

14813696_10205324671356076_359830406_n

 

(muzička podloga: Wrecking ball – Miley Cyrus, Another love – Tom Odell, Love’s to blame – Joel & Luke, Oceans drive – Duke Dumont)

 

Comments

comments


Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *