“Words are but pictures of our thoughts” reče čovjek po imenu John Dryden.

Jeste li i vi od onih koji se osipaju na familijarne pokušaje komunikacije od strane ljudi koje nikada niste ni vidjeli (lako je preko tastature) a prijatelji su prijatelja (30 zajedničkih, minimum, e pa ne više)… ‘Gdje si, ljepotice’… ‘Eto, samo da se javim’…’Goriš na ovoj slici??’… blah, blah, bljak…

Za mene su to sve psihopate koji se metodom slučajnog izbora uvaljuju po 20 žena dnevno istim načinom (pa kod koga upali) ili jako tužni ljudi koji nemaju drugog načina za socijalizaciju. Ali ko uopšte ima vremena za besciljna tipkanja sa nepoznatim ljudima? Za koje nisi siguran ni da postoje. Hell, for all I know, možda si žena (nemam ništa protiv toga, imam protiv lažnog predstavljanja) ili neki klinac od 12 godina ili pure psiho. Thanks but no thanks.

Dakle, da zaključimo, kad vidim poruku od nepoznatog lica, zaloši mi uglavnom. Cijenim direktne ljude. Pristojne i duhovite, ali direktne. One koji znaju šta hoće ili makar šta neće.

Prije par mjeseci izađem sa drugaricom iz Evrope koja mi je došla u posjetu, u neki Pub, na pivu. I priđe mi momak. Nije moj tip, al oduševi me simpatičan, izravan pristup. Dok smo nas dvije, isključivši potpuno okolinu, oživljavale neke davne uspomene i smijale se, a svi oko nas buljili u neku tekmu na ekranu na zidu, on nam je prihajao, predstavio se i zatražio moj broj telefona. Just like that. Ko me poznaje, zna da bi ga obeshrabrio sami moj pogled ako nisam u ‘flirting mode’. Ali ne i ovoga. I izađem ja s likom. Naravno, nakon par sati ispostavi se da je puno više gledao nego slušao i da je i sam totalni kreten, al hej. Imao je iskrene mada primalne namjere.

U svijetu ljudi koji vire iza ekrana i možda preko istih pomalo pogledavaju okolo, slikaju sto selfija na sat dokumentujući sve što urade, kupe i pojedu (meni bi, lično, interesantnije bilo da dokumentuju ono što nakon tog obroka izađe iz njih kao produkt metabolizma – odvratno ali daleko autentičnije) predstavljajući sve u svome životu puno bolje nego što jeste, reklamirajući svoje čisto fizičke “kvalitete”, privlačeći tako pažnju ili, sasvim suprotno, krijući sebe, ukazuju na svjetske probleme dok ne mogu da riješe spostvene, u svijetu gdje nam se djeca iskriviše i izgubiše normalnu formu nadvijeni nad tim istim spravama i sposobnost i volju za socijalizacijom jer sve dobijaju preko ekrana, neko mi se obratio direktno, bez filtera. Meni, koju ne zovu džaba dikobraz jer fakat ne mogu podnijeti smarače (o mojim dobrim osobinama, if any, drugi put – npr moja mila sparkling personality kada vikendom, u piđami, sa izrazom lica serijskog ubojice “obraćaš mi se a nisam popila kafu” izgmižem iz svog brloga ili my glorious sense of humor) ali uhvatio me off guard, nasmijanu, raspoloženu, iznenađenu.  Continue reading →

Htjela sam napisati nešto dubokoumno za Novu godinu. Nije da nisam imala o čemu pisati. Nije mi se dalo. Ni pametovati, ni filozofirati ni naročito analizirati crnilo koje nas okružuje.

Za Valentinovo… opet neću napisati ništa posebno. Sačekaću manje komercijalnu inspiraciju.

Reći ću samo… volite se, bez obzira koji je dan, mjesec ili godina, volite sebe i druge, radite dobro za sebe i druge… ne uzimajte for granted ništa i nikoga ko je danas tu jer sutra možda već ne bude.

Ako već imate nekog posebnog, pokažite mu/joj koliko vam njegova/njena podrška znači i uživajte jedno u drugome i svim onim malim i velikim stvarima koje ljudi čine jedni za druge kada se vole. Ne mislim ni na šta materijalno, mislim na osjećaj da ste uz nekoga „kod kuće“, tamo gdje ste opušteni i sretni, tamo gdje osjećate da pripadate sada i ovdje. Zagrlite se i udišite jedno drugo, zasmijavajte jedno drugo, učinite da se osjećate sretno, voljeno, sigurno i shvaćeno jedno pored drugog.

Iskreno recite: volim te, nedostaješ mi, hvala ti, molim te i izvini.

Ali i odjebi, također. Ne glumite ni sebi ni drugima.

Ako osjećate ljubav ili privrženost, iskažite je… ko zna da li ćete opet imati šansu za to. Ako osjećate poštovanje ili nježnost, isto tako. Isto vrijedi i za odbojnost, gađenje i nepovjerenje. Komunicirajte otvoreno i iskreno. Riješite nesporazume, otvorite oči i srca, dozvolite ljudima da odu ali i da vam se približe. Činite ono što vas čini sretnima i činite druge sretnima ili ih makar ne činite nesretnima, ako imate uticaja na to. Budite dobri jedni prema drugima ili se udaljite jedni od drugih ako ne znate više ne biti loši. Pustite da vrijeme i prostor učine svoje, ali ne zaboravite dobre stvari i dobre uspomene.

I, na kraju, život je izgrađen od ciklusa, izbacite loše misli iz svoje glave, loše uticaje iz svoje okoline, odlepršajte od ljudi koji vam donose loše emocije i napravite prostora za one dobre koje dolaze u novom ciklusu… i uvijek volite… ako ništa, makar život… Valentinovo ili ne…volite sebe i volite se, bez obzira koji je datum i šta ko mislio o tome. Ljubim vas.

by Diona

(muzička podloga: sve što vam budi osmijehe)

Došla kući iz kafane.
Kaže mi mati: „Šta ti je?“
„Ništa.“
„Šta ti je?“
„Ništa.“
„Vidim da je nešto bilo. Ja te rodila. Vidim ti u očima. Šta ti je?“
„Ništa.“
Vidjela sam te.
Tebe za čijim sam dodirom čeznula, tebe kojeg sam sanjala, tebe koji si mi bio sve što sam ikada htjela…
Vidjela sam te, miris sam ti osjetila, u oči sam te pogledala i osjetila… ništa.
Ništa.
I nije mi žao ni tebe, ni sebe, ni nas.
Žao mi ljubavi.
Zar je tako slaba bila?
Kad te preživjeh.
Kad te preboljeh.
Kad se smijem od srca, iz srca a ti stojiš na metar od mene.
Kad ne drhtim, kad ne patim, kad ne plačem, kad ti ne tražim te oči zelene u moru ljudi.
Kad te ne trebam.
A jednom ti ležah na grudima i spavah kraj obraza i sa tvojih usana dah mi bješe potreban kao zrak.
A sad si samo još jedna osoba više koja stoji blizu mene.
Blizu, ali ne dovoljno blizu.
I zar je to ljubav, pomislih, i zar je to čovjek zbog kojeg sam plakala i za čijom sam pažnjom čeznula tako dugo i to me rastuži više nego što si ikada ti to učinio svojim nedostatkom vatre kad sam ja gorjela zbog tebe.
Sretno ti, ljubavi.
Želim ti da goriš uz nekoga kao ja nekad uz tebe i da ti bude uzvraćeno.
Možda onda prestaneš biti tako prazan, tako površan, blijed i bezličan.
Možda onda osjetiš da imaš u grudima nešto što te pokreće ne samo da živiš, dišeš i postojiš, već da se i raduješ tome.
Možda onda zaista pronađeš sebe kojeg toliko tražiš svuda osim u sebi.

by Diona

(muzička podloga: Say something, I’m giving up on you – Pentatonix)

Kaže mi horoskop neki dan ” Pošto je sve kako treba, sami ćete napraviti problem.” I ismijah se. Kako tačno.

Ono sam što sam.

Pred svima. Nema glume.

Rado ističem svoje mane. Onaj ko ih prihvati, voljeće i moje vrline.

Zar nije to ono što svi tražimo – partenera i sugovornika, ne nekoga da visimo na njemu kao krpelj il da nas vuče kroz život kao neki uteg. I obratno. Niti tražim bankomat niti imam aspiracije nekome biti sluškinja.

Ljubav za mene nije kad se radi nešto protiv sebe samo da bi se neki tradicionalno-mahalski zadatak štrihirao sa “to do” liste dostignuća za odobravanje okoline.

Ako ti je lijepo tu gdje jesi, ako si sebi organizovao život tako da si ispunjen, zašto to na silu mijenjati da bi nekome nešto dokazao. Sa osobom koja je slučajno tu i ni po čemu ti ne odgovara, a hemije imate kao dvije klade koje tako stoje jedna kraj druge. Zašto ulijetati u to? Jer je neko drugi to uradio? Jer ti je “vrijeme” po nekim staromodnim samonametnutim pravilima. Jer je neko drugi rekao da tako treba. Jer će propasti svijet ako metodom slučajnog uzorka ne uzmeš nečije prezime a on dobije nekog da mu rinta po kući. Hvala lijepo.

Ja još čekam ludu strastvenu ljubav da me pomete sa nogu. Ja znam da postoji. Samo treba da se nađemo.

U međuvremenu neću nikakve vještačke poslovne aranžmane. Ama ne mogu sebe da podnesem ponekad a ne neke ljude koji su tu slučajno, jer sam u tom trenutku ubijedila sebe da nema bolje (za mene), da ne mogu bolje, da je to ono što treba jer tako misli okolina. Jebeš okolinu. Samo sebi si dužan objašnjenja, sreću, savjest. Continue reading →

Još jedna jesen dolazi a ja stojim na istom mjestu kao i prošle godine. Stojim i razmišljam.

Ne zato jer nemam kuda da idem… naprotiv… brojni su putevi ispred mene (možda i previše brojni za nekog neodlučnog poput mene, možda i previše raznovrsni za nekog ko nema potrebe tragati dalje kada nađe ono što želi ma kako svjestan bio da postoji bolje i bezbolnije (za mene) i da je u dosegu… uvijek ima bolje, ali nema takvo… baš takvo kakvo meni prija poput druge kože).

Ali meni se teško otrgnuti iz jednog imaginanarnog zagrljaja… taj san ljetnje noći grije me više od bilo kakve realnosti koja mi se nudi svakoga dana. Jer ta realnost me ne inspiriše. A ovaj san to radi itekako i to još dugo nakon što je već prošao. Nedostaje mi ista osoba. Isti čovjek koji je uzeo dio mene i ima ga kraj sebe.

Znate za one ljude koji prođu kroz vaš život i onda više ništa nije isto. Ni ukus, ni miris ni dodir. Ni način na koji dišete i doživljavate stvari.

Putovala sam, Božijom milošću, i ove godine na divna mjesta i sretala zanimljive i dobre ljude.

Ali nešto me uvijek vraća u jedan labirint od cvijeća i grmlja u kojem sam tako spokojno žmirila na njegovom ramenu udišući ga u sebe poput zraka.

Postoje takvi ljudi. Koji okrznu vaš život i sve izmijene. Možda oni to zaista ne znaju, možda im je lakše praviti se da ne znaju. Nije bitno.

Bitno je da postoje i da nas sama ta činjenica usrećuje. Bitno je jer su bili tu makar nakratko i donijeli neke savršene, drugačije trenutke, donijeli neke druge nas za nas. Bitno je da postoje ispod istog neba i gledaju u iste zvijezde. Bitno je ono što je ostalo u nama nakon njih. Ne ljutnja, ne ogorčenost, ne više ni bol. Samo čista sreća i zahvalnost da smo spoznali ljubav i sebe kroz neke druge prizme od onih dosadašnjih. I ma koliko znali da ti ljudi nisu oni koji će nas pratiti na samo našim stazama kojima moramo ići i na kojima ćemo možda sresti neke druge, više odgovarajuće ali nikad na takav način za nas posebne i neobične, mi ne možemo tako lako da ih pustimo iz kovčežića u našim grudima u kojima obitavaju njihovi osmijesi, zvonki glasovi, snažni zagrljaji i meki poljupci i boja onog glasa koji ćete pamtiti do smrti makar ga nikada ne više ne čuli.

Continue reading →