Kaže mi horoskop neki dan ” Pošto je sve kako treba, sami ćete napraviti problem.” I ismijah se. Kako tačno.
Ono sam što sam.
Pred svima. Nema glume.
Rado ističem svoje mane. Onaj ko ih prihvati, voljeće i moje vrline.
Zar nije to ono što svi tražimo – partenera i sugovornika, ne nekoga da visimo na njemu kao krpelj il da nas vuče kroz život kao neki uteg. I obratno. Niti tražim bankomat niti imam aspiracije nekome biti sluškinja.
Ljubav za mene nije kad se radi nešto protiv sebe samo da bi se neki tradicionalno-mahalski zadatak štrihirao sa “to do” liste dostignuća za odobravanje okoline.
Ako ti je lijepo tu gdje jesi, ako si sebi organizovao život tako da si ispunjen, zašto to na silu mijenjati da bi nekome nešto dokazao. Sa osobom koja je slučajno tu i ni po čemu ti ne odgovara, a hemije imate kao dvije klade koje tako stoje jedna kraj druge. Zašto ulijetati u to? Jer je neko drugi to uradio? Jer ti je “vrijeme” po nekim staromodnim samonametnutim pravilima. Jer je neko drugi rekao da tako treba. Jer će propasti svijet ako metodom slučajnog uzorka ne uzmeš nečije prezime a on dobije nekog da mu rinta po kući. Hvala lijepo.
Ja još čekam ludu strastvenu ljubav da me pomete sa nogu. Ja znam da postoji. Samo treba da se nađemo.
U međuvremenu neću nikakve vještačke poslovne aranžmane. Ama ne mogu sebe da podnesem ponekad a ne neke ljude koji su tu slučajno, jer sam u tom trenutku ubijedila sebe da nema bolje (za mene), da ne mogu bolje, da je to ono što treba jer tako misli okolina. Jebeš okolinu. Samo sebi si dužan objašnjenja, sreću, savjest.
Zašto mijenjati uslove svog života na gore (mislim na sve moguće, ali prvenstveno unutarnji mir i sreću balansa koji ste postigli, a tek onda one konkretne i opipljive uslove) da bi pokazao i dokazao komšiluku da si vrijedan i uspješan po njihovim protokolima. Jer tu čuči nezadovoljstvo koje će te stići jedne noći dok budeš piljila u plafon i svakim svojim djelićem osjećala da nešto nije kako treba i da formula za koju si mislila da će ti donijeti sreću nije uspjela jer si je gradila na pogrešnim temeljima. Al tvoj izbor. O tom po tom.
To nezadovoljstvo će te polako nagrizati iznutra dok ga više ne budeš mogla sakriti ni od sebe ni od drugih. Ali, tješi se, nisi sama. Mnoštvo ih je izabralo tvoj put. Put pomirenja i pristajanja na ono dostupno ma kako neispunjavajuće bilo. Jer svako ima pravo da kroji vlastitu sreću ili nesreću, šta već odabere. Svako ima pravo na sopstveni zajeb.
Naravno, kad naiđe ono nešto što te zapali ko baklju, onda sve gore navedeno pada u vodu i ideš za srcem, jer ideš ka boljem… sebi i svemu oko sebe.
Ali ljudi i dalje uporno i nazor pokušavaju na brzaka riješiti ono do čega se može doći samo prirodno i polako (i tako i profule ljepotu svega što čini taj put uzajamnog otkrivanja kompatibilnosti i razvijanja svega onog što treba da čini jedan kvalitetan odnos). I dalje pokušavaju da u detalje isplaniraju ono čija je ljepota upravo u nepredvidivosti.
Nije ljubav haljina. Pa čak i kad kupite sve materijale i odete na bezbroj proba, sa uhodanim krojačem, ni onda ne ispadne često kako ste je zamislili. I ne treba da ispadne. Nikad kad je dvoje ljudi uključeno u nešto ne može to nešto biti isključivo onako kako je samo jedno zamislilo. U tome je i ljepota – jer može ispasti puno bolje nego što ste isplanirali.
I to obaziranje na vanjštinu preko svake mjere. Ta plitkost koja nas uvijek vodi ka drugačijem u moru mogućnosti. Još jedan od razloga zašto tako lako i brzo pucaju ove vještačke varijante. Ono što vidimo samo je omotač. A omotač se mijenja. I uvijek ima boljih. Fizički gledano. Ono unutra je ono što te čini tobom. I ono što nekog treba da privuče i zadrži kraj tebe. Suština tebe… sve one knjige, pjesme, snovi, tvoje misli, odluke i postupci koji su te uobličili u ono što jesi. Ono što prepoznaš u drugome i on u tebi. One sličnosti i razlike koje te inspirušu, intrigiraju, lože. Ono da pričaš sa nekim satima. A i ono da šutiš. Da se očima razumiješ. Pa i ako propadne znaćeš da si imala nešto stvarno i istinsko. Da nisi lagala sebe ni druge. Da se radilo o nečem stvarnom i pravom a ne predstavi za narod u kojoj dane provodiš pored stranca koji te ne poznaje.
I nema ni najmanju želju da uradi išta po tom pitanju.
Kakva je to panika koja ljude tjera da prihvataju samo formu bez ne sadržaja – poslovne ugovore umjesto ljubavi? Kakav je to očaj toliki? Stariji ste godinu. Pa što? Bolje poznajete sebe, znate makar šta nećete ako ne šta hoćete. Ili ipak ne znate. Kuda to tako srljate bez daha, šta to tako pomno planirate?
Život. Ljubav? Hahaha
Umjesto toga bolje se opustite, duboko udahnite i sa nekom dobrom pjesmom u ušima krenite u novi dan.
Ima li osmijeh na nekom licu koji vam uljepša dan? Ima li neko od čije vam se poruke za dobro jutro razlije osmijeh preko lica? To su putevi vrijedni istraživanja. Ili samog uživanja u njima.
Ne mora ništa biti od toga Uživajte u tom dobrom trenutku.
Neko ti se osmijehnuo u prolazu?
Ne propituj i ne analiziraj ga previše. Uživaj u osmijehu. U činjenici da je tu.
Nauči da razumiješ svoje tijelo. Ono će ti uvijek reći – ko mu budi ugodu, ko zbunjenost, ko treptanje. Nauči čitati tuđe vibre i svoje vibre. I puno toga će ti se samo od sebe razriješiti… kuda ići, prema čemu, prema kome, od koga…
A i u periodima kad smo sami ako ih znamo iskoristiti kako treba, da se nađemo, da se upoznamo, da uživamo u sopstvenom društvu… jer, cjeloviti smo sami od sebe… tek kad sebe izgradimo i naučimo voljeti, možemo drugima dati nešto.
Moramo shvatiti da drugi nisu tu da nadomjeste naše nedostatke i samoće… već da se skupa probijamo prema naprijed, prema svemu lijepom (i manje lijepom) što život i ljubav nose.
Kad ja imam ove monologe, kažu mi ove racionalnije od mene – budi mudrija, kažu mi – budi pametnija. Prilagodi se pa će ti lakše ići, manje ćeš se saplitati i manje udarati glavom u zid. Ali kako? Pa to onda ne bih bila ja.
Kažu mi… budi namazanija, umiljatija – voda će uglačati kamen ali ga ne može raspuknuti (bar ne jedna kaplja već čitav slap – što je malo teško kad niko oko tebe nema muda pokazati svoje pravo lice i ponašati se u skladu sa onim što priča).
Ne može jedna kap ništa, kažu.
I ne mora.
Ali ja ne mogu drugačije. Jer to nije samo predaja već i izdaja. Sebe. A sebe ne mogu izdati. Jer šta mi onda preostaje?
Ako volim, volim cijelim srcem isto kao što se i osmjehujem cijelim licem. Kako drugačije? Ne možeš biti malo trudan, malo oženjen, malo zaljubljen. Ili jesi ili nisi. Do kosti.
Zato nisam ljubitelj gubljenja vremena na bezlične ljude koji su tu ‘onako’ jer su pristali na te neke aranžmane jer je, u principu i njima prazno i dosadno i nekim bi da ispune vrijeme i život. Bilo kim. A to obično ne potraje.
Ali se ljudi ipak grčevito drže svojih grešaka. Što li?
Kome se dokazuju? Koga uopšte briga za tuđe sreće i nesreće. Ni u ljubavima koje su to prestale biti ne bih se mogla zadržati a kamoli u ovim nazor varijantama. Zato kad je kraj nečemu, što nije išlo, zašto produžavati agoniju? Kad ste već dali sve od sebe i za uzvrat dobili (gotovo) ništa, koliko još poniženja treba da odustanete od nečeg beznadežnog? Meni jako malo. Moja je drugarica tolerantnija Ja jok. Povrijedio si me. Mrš. Da da znam svi smo samo ljudi, ali predumišljaj i glupost ne praštam. Posebno ovo potonje. Ni sebi ni drugima. I ne treba mi naročito ni taj closure. Je li nam zaista bitno šta će taj neki tamo šupak misliti o nama, ako misli uopće… Kontam nešto da se sretnemo (ali, naravno kao slučajno, jer takvi obično nemaju muda pregristi ponos i nešto inicirati nego žele iscenirane “slučajne” susrete kojih se užasavam) šta bih ga pitala (if anything). Šta sam uradila? Je li nešto što nisam uradila (a trebala sam)? Jesmo li ikada uopšte imali šanse (ili sam samo gubila vrijeme misleći na tebe i čekajući da me doživiš). Da li bi išta uopšte moglo promijeniti išta ili sve sve od početka išlo u tom smjeru ma koliko ljubavi da je zaista bilo tu? Da li je bilo važno bilo šta što bih ili ne bih uradila? Who cares anymore? I know I certainly do not.
Ali ipak sam razočarana. Koliki su ljudi licemjeri. Kako očigledno jedno pričaju godinama, a drugo rade. Razočarana u ljude kojima sam se divila, a napravili su takve životne izbore da ih ne mogu pojmiti. Izabrali su za sebe takve partnere koji im nisu ni do koljena samo jer nisu imali strpljenja čekati nešto što bi im odgovaralo. Jer ljudi ulaze u odnos iz pogrešnih razloga, u istom ostaju iz pogrešnih razloga, iz istog izlaze iz pogrešnih razloga. Sve je laž. Lažne poze, lažni sjaj, glumatanje i postavka za komšiluk. Potezi iz očaja i panike. Namješteni osmijesi dok iz očiju vrišti nesreća, dosada i kolebanje. Hajd što lažu druge al što lažu sebe. Gledam žene kojima sam se svojevremeno divila u daj-šta-daš očajničkim kombinacijama sa mutnim, ljigavim likovima. Gledam muškarce kojima sam se isto divila sa očiglednim sponzorušama ili hvatačicama posljednjeg voza bez ikakvog interesa za sam voz ili njegove kupee, već sa interesom samo za činjenicu da je voz tu i da je prazan. Gledam sa čuđenjem i gađenjem. Ta jedan je život… zar vam se traći na taj način, zar vam je bitno šta će reći neka komšinica il neki futavac s posla… imate li želje, snove, kriterije, imate li ogledalo, oči, uši… mozak?
Toliko tuge tamo gdje treba da je sreća, toliko neuspjeha tamo gdje treba da je trijumf, toliko pretvaranja tamo gdje je važno samo ono unutra kako se osoba istinski osjeća.
Zato se nekako još više užasavam modernih odnosa kad vidim u šta su se pretvorili. Jer hajde što ljudi lažu druge u pažljivo osmišljenim predstavama. Al što lažu sebe. Surovo i okrutno.
Ja se ne uklapam u postulate koje sredina nameće. Radosno i prkosno. Doduše, uvijek sam imala probleme sa autoritetima pa i ovim mahalskim. Da citiram jednog prepametnog dečka: imam ekstremno izražen indidualizam (čitaj: nisam ovca, ne priklanjam se mišljenu većine i njihovim očekivanjima, u ljudima tražim nešto sasvim drugo od površnih savremenih “vrijednosti” i, u svijetu nekvaliteta i neukusa sasvim sam dovoljna sama sebi ako je alternativa neispunjavajući odnos sa nekim ko mi je dosadan i bezličan ili bezobrazan).
S radošću uživam u svakom osjećaju koji mi dolazi ma kako težak i iscpljujući bio. Al je moj i iskren. I pomaže mi da rastem. Samo pakost u meni ne mogu izazvati ljudi. (A vidim da se pojedini baš trude, samo nisu im dobra ni oruđa ni meta). To je osjećaj koji prezirem, a osobe koje se bore sa istim duboko žalim. Još više žalim one koji pakost pokušavaju izazvati u drugima svojim taktikama zaboravljajući osnovne postulate nadjebavanja, a to su – da je za igru potrebno da oboje učestvuju i da je oboma bitno šta ono drugo radi. A toga već odavno nema.
Zato, kao i uvijek predlažem da idete svojim putem.
Uz sav homo faber trip… unesite u njega malo gracioznosti i dopustite sreći da se pojavi tu i tamo što je teško ako je sve isplanirano… hodajte, slušajte dobru muziku, upijajte dobre vibre oko sebe i u neka doba samo će da te spuca saznanje koliko imaš razloga za sreću… jer dišeš, jer život je lijep i prepun mogućnosti…
Zato ću ja uvijek biti ja otvorena (nekad i previše za ukus ovdašnjeg svijeta ali naprosto me se živo jebe za to) i dok u meni ima trun snage neću dati da mi ugase onu iskricu koja me vodi dalje … biću otvorena, u svojim razmišljanima, u svojim stavovima (ako imaš bolje argumente, slobodno me pobij, možda i dopustim da si u pravu), u prijateljstvu, u davanju šansi, u novoj ljubavi (ali nemam vremena za gubljenje na nešto što ni izdaleka nije ljubav, na ljude koji su tu slučajno, na ljude koje jedno misle, drugo govore, treće rade, na ljude koji ni ne pokušavaju da vas upoznaju ‘for all you really are’, a razbacuju se velikim i teškim riječima, na ljude koji vas bezočno prave budalama – doduše tu je potrebna saradnja sa obje strane).
Dok dišem neću dozvoliti da promijene moj osmijeh, moj sjaj u očima, moji barjaci će uvijek da se vijore ma kako izderani bili… potonuću ja počesto par dana ali vratiću se jača nego ikad, tako laka i jaka istovremeno da će se svi oko mene pitati “ko je ova žena”, možda jeste malo tu i ego u pitanju, ali ipak mislim da je ljubav pokretačka sila svijeta. Ali ova prava, ne ova na kupovinu ili rentanje.
Zato se strpite, izgradite sebe i onda je potražite jer ona je tu… ma kako se nekada skrivenom činila… i never ever settle na išta manje od one prave koju svi tražimo i sanjamo, ma šta pričali.
Jer jednom kad je osjetite, makar u promilima, nećete više nikada pristati na išta manje od toga.
by Diona
(muzička podloga: I know you were waiting for me – Aretha Franklin feat. Geogre Michael, I belong to you – Anastasia feat. Eros Ramazotti, Capsize – Frienship feat Emily Warren, If I were sorry – Frans, Da šutiš – Dino Merlin, Moje zastave – Parni valjak, sve što vam se sluša)