Još jedna jesen dolazi a ja stojim na istom mjestu kao i prošle godine. Stojim i razmišljam.
Ne zato jer nemam kuda da idem… naprotiv… brojni su putevi ispred mene (možda i previše brojni za nekog neodlučnog poput mene, možda i previše raznovrsni za nekog ko nema potrebe tragati dalje kada nađe ono što želi ma kako svjestan bio da postoji bolje i bezbolnije (za mene) i da je u dosegu… uvijek ima bolje, ali nema takvo… baš takvo kakvo meni prija poput druge kože).
Ali meni se teško otrgnuti iz jednog imaginanarnog zagrljaja… taj san ljetnje noći grije me više od bilo kakve realnosti koja mi se nudi svakoga dana. Jer ta realnost me ne inspiriše. A ovaj san to radi itekako i to još dugo nakon što je već prošao. Nedostaje mi ista osoba. Isti čovjek koji je uzeo dio mene i ima ga kraj sebe.
Znate za one ljude koji prođu kroz vaš život i onda više ništa nije isto. Ni ukus, ni miris ni dodir. Ni način na koji dišete i doživljavate stvari.
Putovala sam, Božijom milošću, i ove godine na divna mjesta i sretala zanimljive i dobre ljude.
Ali nešto me uvijek vraća u jedan labirint od cvijeća i grmlja u kojem sam tako spokojno žmirila na njegovom ramenu udišući ga u sebe poput zraka.
Postoje takvi ljudi. Koji okrznu vaš život i sve izmijene. Možda oni to zaista ne znaju, možda im je lakše praviti se da ne znaju. Nije bitno.
Bitno je da postoje i da nas sama ta činjenica usrećuje. Bitno je jer su bili tu makar nakratko i donijeli neke savršene, drugačije trenutke, donijeli neke druge nas za nas. Bitno je da postoje ispod istog neba i gledaju u iste zvijezde. Bitno je ono što je ostalo u nama nakon njih. Ne ljutnja, ne ogorčenost, ne više ni bol. Samo čista sreća i zahvalnost da smo spoznali ljubav i sebe kroz neke druge prizme od onih dosadašnjih. I ma koliko znali da ti ljudi nisu oni koji će nas pratiti na samo našim stazama kojima moramo ići i na kojima ćemo možda sresti neke druge, više odgovarajuće ali nikad na takav način za nas posebne i neobične, mi ne možemo tako lako da ih pustimo iz kovčežića u našim grudima u kojima obitavaju njihovi osmijesi, zvonki glasovi, snažni zagrljaji i meki poljupci i boja onog glasa koji ćete pamtiti do smrti makar ga nikada ne više ne čuli.
Lako je birati između srca i razuma, ali šta kad ti tvoje sopstveno srce govori oprečne stvari?
Kao, hajde, znaš da je to ‘one in a life time’, riskiraj, sve smo dosad preživjeli možemo i ovo.
A onda kasnije opet: Pazi, već smo bili povrijeđeni surovo strašno, mučno, tamo.
Zato ćemo srce i ja još malo hibernirati ove jeseni, iako, duboko u sebi znamo odgovor koji glasi otprilike: Puštam te od sebe jer nisi za mene i nisam ni ja za tebe ma koliko da bih to željela i ma koliko dugo da sam to željela.
Možda si bio ljubav mog života. Možda si samo naišao u pravom trenutku i izvukao me iz jedne mutne rijeke koja me je povlačila na dno u tom periodu mog života (i na tome ću ti biti vječno zahvalna). Možda si me volio kao što si govorio. Možda sam sve umislila (kao što kaže Balaš: sećanje je smešna lupa koja sitne stvari uveliča).
Ali ja te puštam… Jer sam te voljela. I jer želim da budeš sretan. Jer nas dvoje smo to pokušali (makar je izgledalo tako) i nije nam pošlo za rukom.
I idem dalje. Korak po korak…
Sada još kao bolesnik kada nakon dugog ležanja pravi prve korake, pa onda sa sve više i više volje…
A ti ćeš ostati moja draga uspomena. Nikakvo ‘what if’ mučenje sa romantičnim nemogućim scenarijima, nikakav nedostižni san kojem fali samo zrnce magije da se dosegne. Naše uspomene ostaće ušukane u spokoju tkanja onoga posebnog platna što čini život… šare koje su promijenile sliku samoga platna, učinile je malo ljepšom ili tužnijom ali nisu joj promijenile osnovnu poentu i svrhu. Ostaćeš tamo gdje i trebaš da budeš, u divnim, ali prošlim trenucima.
Jer nije lako spriječiti sebe, kad te čežnje ponesu…
Ali nije nam ni prvi put. Već smo preživjeli najteže trenutke, najdublje tame i najvrelije suze, to moje vremešno srce i ja … sad samo treba dopustiti svijetu da se oboji nekim drugim bojama. I dalje toplim, ali drugačijim. I treba hodati, samo naprijed.
Ko zna…
Možda baš taj pogled od jučer, možda baš onaj osmijeh od prije neki dan bude neki novi početak…
Možda. Vidjećemo.
A možda ostane i samo pogled ili osmijeh. Pa šta.
Ko zna koje staze čekaju na nas da prođemo njima, koje avanture da ih doživimo, koji interesantni ljudi i predjeli da ih otkrijemo i upoznamo. Ko zna koja nova lica će nam donijeti smijeh ili suze, koje mirise vjetar koji dolazi, koji dlanovi će držati naše u svojima kad zahladi, čiji koraci će šuškati uz naše po opalom lišću… ko će nas privići u poljubac šalom kojim smo se omotali da se sakrijemo.
Ko to zna…
Sve je moguće u sezoni kestenja i kuhanog vina, uz mirise cimeta i klinčića, anisa i narandži.
Ljepota i jeste u neizvjesnosti kada su u pitanju novi počeci…
by Diona
(muzička podloga: Ispod istog neba – Vanna, Već viđeno – Vanna, Hodaj – Gibonni, Rise – Katy Perry)