Došla kući iz kafane.
Kaže mi mati: „Šta ti je?“
„Ništa.“
„Šta ti je?“
„Ništa.“
„Vidim da je nešto bilo. Ja te rodila. Vidim ti u očima. Šta ti je?“
„Ništa.“
Vidjela sam te.
Tebe za čijim sam dodirom čeznula, tebe kojeg sam sanjala, tebe koji si mi bio sve što sam ikada htjela…
Vidjela sam te, miris sam ti osjetila, u oči sam te pogledala i osjetila… ništa.
Ništa.
I nije mi žao ni tebe, ni sebe, ni nas.
Žao mi ljubavi.
Zar je tako slaba bila?
Kad te preživjeh.
Kad te preboljeh.
Kad se smijem od srca, iz srca a ti stojiš na metar od mene.
Kad ne drhtim, kad ne patim, kad ne plačem, kad ti ne tražim te oči zelene u moru ljudi.
Kad te ne trebam.
A jednom ti ležah na grudima i spavah kraj obraza i sa tvojih usana dah mi bješe potreban kao zrak.
A sad si samo još jedna osoba više koja stoji blizu mene.
Blizu, ali ne dovoljno blizu.
I zar je to ljubav, pomislih, i zar je to čovjek zbog kojeg sam plakala i za čijom sam pažnjom čeznula tako dugo i to me rastuži više nego što si ikada ti to učinio svojim nedostatkom vatre kad sam ja gorjela zbog tebe.
Sretno ti, ljubavi.
Želim ti da goriš uz nekoga kao ja nekad uz tebe i da ti bude uzvraćeno.
Možda onda prestaneš biti tako prazan, tako površan, blijed i bezličan.
Možda onda osjetiš da imaš u grudima nešto što te pokreće ne samo da živiš, dišeš i postojiš, već da se i raduješ tome.
Možda onda zaista pronađeš sebe kojeg toliko tražiš svuda osim u sebi.
by Diona
(muzička podloga: Say something, I’m giving up on you – Pentatonix)