Parla con me iliti Words are but pictures of our thoughts

“Words are but pictures of our thoughts” reče čovjek po imenu John Dryden.

Jeste li i vi od onih koji se osipaju na familijarne pokušaje komunikacije od strane ljudi koje nikada niste ni vidjeli (lako je preko tastature) a prijatelji su prijatelja (30 zajedničkih, minimum, e pa ne više)… ‘Gdje si, ljepotice’… ‘Eto, samo da se javim’…’Goriš na ovoj slici??’… blah, blah, bljak…

Za mene su to sve psihopate koji se metodom slučajnog izbora uvaljuju po 20 žena dnevno istim načinom (pa kod koga upali) ili jako tužni ljudi koji nemaju drugog načina za socijalizaciju. Ali ko uopšte ima vremena za besciljna tipkanja sa nepoznatim ljudima? Za koje nisi siguran ni da postoje. Hell, for all I know, možda si žena (nemam ništa protiv toga, imam protiv lažnog predstavljanja) ili neki klinac od 12 godina ili pure psiho. Thanks but no thanks.

Dakle, da zaključimo, kad vidim poruku od nepoznatog lica, zaloši mi uglavnom. Cijenim direktne ljude. Pristojne i duhovite, ali direktne. One koji znaju šta hoće ili makar šta neće.

Prije par mjeseci izađem sa drugaricom iz Evrope koja mi je došla u posjetu, u neki Pub, na pivu. I priđe mi momak. Nije moj tip, al oduševi me simpatičan, izravan pristup. Dok smo nas dvije, isključivši potpuno okolinu, oživljavale neke davne uspomene i smijale se, a svi oko nas buljili u neku tekmu na ekranu na zidu, on nam je prihajao, predstavio se i zatražio moj broj telefona. Just like that. Ko me poznaje, zna da bi ga obeshrabrio sami moj pogled ako nisam u ‘flirting mode’. Ali ne i ovoga. I izađem ja s likom. Naravno, nakon par sati ispostavi se da je puno više gledao nego slušao i da je i sam totalni kreten, al hej. Imao je iskrene mada primalne namjere.

U svijetu ljudi koji vire iza ekrana i možda preko istih pomalo pogledavaju okolo, slikaju sto selfija na sat dokumentujući sve što urade, kupe i pojedu (meni bi, lično, interesantnije bilo da dokumentuju ono što nakon tog obroka izađe iz njih kao produkt metabolizma – odvratno ali daleko autentičnije) predstavljajući sve u svome životu puno bolje nego što jeste, reklamirajući svoje čisto fizičke “kvalitete”, privlačeći tako pažnju ili, sasvim suprotno, krijući sebe, ukazuju na svjetske probleme dok ne mogu da riješe spostvene, u svijetu gdje nam se djeca iskriviše i izgubiše normalnu formu nadvijeni nad tim istim spravama i sposobnost i volju za socijalizacijom jer sve dobijaju preko ekrana, neko mi se obratio direktno, bez filtera. Meni, koju ne zovu džaba dikobraz jer fakat ne mogu podnijeti smarače (o mojim dobrim osobinama, if any, drugi put – npr moja mila sparkling personality kada vikendom, u piđami, sa izrazom lica serijskog ubojice “obraćaš mi se a nisam popila kafu” izgmižem iz svog brloga ili my glorious sense of humor) ali uhvatio me off guard, nasmijanu, raspoloženu, iznenađenu. 

I malo ja krenem razmišljati o tome.

Primjetila sam pattern i to ne samo u svojim (svim) odnosima, nego i oko sebe. Ne komuniciramo. O mi smo u stalnom besvrhovitom kontaktu – bla, bla, truć, truć… Nisi miran sekunde… lampica stalno blinka… neko bi stalno da te pegla.

Ali ne razgovaramo kad treba, o bitnim stvarima. Ne KOMUNICIRAMO.

Ne mislim na smorove koji moraju svakoj riječi, pokretu i koraku nakačiti etiketu i razložiti svaku rečenicu do najsitnijih detalja, koji vam pojedoše mozak. Ne. Mislim na nas ostale koji izbjegavaju svaki smislen razgovor ako nosi imalo neugode sa sobom. Koji su zaboravili reći stvari poput … hvala… molim te… izvini… sviđaš mi se… uživam razgovarati sa tobom… drago mi je da sam te upoznao/la… mislim da osjećam nešto… idi u sto pički materina, žalim dan kad sam te sreo/la…itd…itd…itd…

Gledam neku novu seriju i tamo su svi u folu… moramo razgovarati, stani da razjasnimo, nisam mislio tako, jesam mislio tako, ono nije bilo uredu, ono je bilo sjajno, izvini nisam te želio/željela povrijediti, izvini, nisam vidio kad si zvala, izvini što nisam bio/bila uz tebe kad je trebalo, nisi trebala ono reći/uraditi, zašto si se onako ponašao, povrijedilo me je ono, više ti ne vjerujem, mislim da ovo više ne funkcioniše, gotovo je. Jbt ja nikad nisam čula te riječi. Niti ih rekla. Zato jer nam je jednostavnije kulirati, praviti se da je sve ok, pustiti stvari da se same slegnu, riješe, pustiti da prođu trenuci, oni bitni i neponovljivi, krucijalni, ishlape mogućnosti, svako šbbkbb postane nebitno. Jer smo konformisti. Jer smo pi*ke.

I ne mislim ovdje na dreku (toga sam, nažalost, imala za pet života), mislim na zrelo i odraslo, razložno … moramo/trebamo porazgovarati ma kako neugodno/bolno/strašno bilo jer ćemo samo i jedino tako moći razjasniti neke stvari i nastaviti dalje, pa kako god i kuda god. Jer ne možemo nikako znati šta ono drugo (ne)misli ako nam ne (po)kaže. Možemo samo pretpostavljati (uglavnom pogrešno).

Svi nešto tipkaju i flertaju a niko nigdje ništa nema… ni očiju u koje može pogledati ni ruke koje može uzeti u svoje. Svi bježimo u neke virtuelne svjetove. Gdje smo sigurni i sami u svojim comfort zonama. I kada imamo nekoga, nemamo ga/ju. Ne do srži, ne do kosti, ne do udisanja jedno drugoga. I ne mislim ovdje na životinjske nagone. Mislim na one strašne osjećaje koji nas ogoljavaju i dozvoljavaju da budemo povrijeđeni. Mislim na pokušaj da nekog pustimo unutra, u najmračnije kutke sebe bez straha da će pobjeći glavom bez obzira ili onog još goreg… da će ostati.

I cinična sam ja, jer ima gmazova, ljigavaca i psihopata na svakom koraku. Ali isto tako i dalje vjerujem u ljubav.  Svaki oblik iste. Jer ko piše ove pjesme, ove divne riječi, priče, knjige, ko stvara ovolike ljepote… oni koji vole ili su voljeni ili, ako su sretni, oboje. Ili su voljeli pa su sada povrijeđeni, slomljeni, ali su makar sebi dozvolili da nešto osjete. I ponovo će osjećati jednoga dana. Ponovo će biti slobodni da nekoga puste dovoljno blizu. A to ne mogu biti dok se ne oslobode straha… Zato, komunicirajte… jednog dana biće vam žao šta ste sve propustili kad je samo trebalo nešto reći. Također, može vam biti i drago, jer izbjećićete mnoga sranja na taj način.

Ali, davno je narod rekao, ko ne riskira, ne profitira. Zato imamo dva izbora. Sjedi di si, ni za di si nisi ili… udarati glavom u zid koliko god treba, dok ne nađemo pravo mjesto i zid se ne sruši na pravom mjestu. Gore je jedino stajati oslonjen glavom na zid i viriti kroz rupicu na drugu stranu ili žmiriti, slomljen, povijenih ramena, oslonjen na njega i samo zamišljati iza sklopljenih, umornih očiju, šta je iza, tamo gdje su sretni, oni koji su se usudili pokušati. A ja znam da ih ima…

I nipošto ovdje (kao ni nikada) ne mislim na paćeništvo i zadržavanje na mjestima za koja se uvjeriš da nisu za tebe (gdje te neko jasno i nedvosmisleno odjebe ili ti odjebeš njega, prim.prev. jer je evidentno da ste Nebo i Zemlja). Mislim za hrabro istraživanje… ne pecanje… istraživanje… sebe i drugih… razgovaranje… komuniciranje.

Brojni su načini… ali kako znati… u moru smarača, koji misle da te znaju na osnovu jedne slike (i sebi štošta dopuštaju u svojim debilnim obraćanjima) ili nekad iz svoje dosade… u komuniciranju koje ne želim, sa ljudima za koje nemam ni vremena ni želje, izgube se neke prave riječi, neki might have been, neki koji vide u tebi puno više od lica koje si izabrala iz mnoštva slika da bude štit od javnosti (a očigledno nije) i na osnovu kojeg poluidioti zaključe da znaju sve o tebi. Ili smo generacije koje sebi dozvoljavaju prevelike generalizacije i životne zaključke o nekome ili nečemu na osnovu polupremisa (lijepa haljina i dobro auto, zgodna riba – sponzoruša, zajeban posao – kučka, sportistkinja – muškobanjasta, ima stav – mrzi muškarce, kučka, single by choice – izbirljiva kučka, prezaposlena, premorena – mrzovoljna depresivna paćenica, žensko – živi da nekom kuha, pere, pegla, p…). Ne znam. Prelako kategoriziramo ljude i dodjeljujemo im etikete. A i ne znamo ih. A kako ih i znati kad ne razgovaramo… istinski, otvoreno, svrsishodno, iskreno.

Možemo mi komunicirati na razne načine. I pjesmama, i knjigama, i emotikonima… ako se shvatimo, al mjesta za nesporazume je mnogo…

Ja sam ipak za tete-a-tete varijantu… oči u oči. Ko smije. Jer, kako drugačije, bez facijalne ekspresije razjasniti stvari? Kako se osmjehivati pri razgovoru, vikati, smijati se, plakati, pustiti emocije da iscure u riječi, u suze u osmijehe, bez kontakta? Puno se toga vidi u očima.

A kada dođe vrijeme da ne vjeruješ riječima onda će ti djela sve reći… al o tome nekom drugom prilikom.

Jednom sam imala dečka sa kojim sam komunicirala samo porukama. Nikada nismo o bitnim stvarima pričali ni telefonom a kamoli uživo. Bože sačuvaj. Jer toliko se ne može shvatiti iz poruke kojoj fali facijalna ekspresija, a toliko može iz boje glasa, izraza lica, očiju koje te gledaju ili izbjegavaju tvoj pogled. Pričali smo mi stalno… o svakodnevnim glupostima, o nebitnim sranjima…

Ali otvoreno, iskreno i značajno…baš ono lijepo, samo jednom. Kad sam ga ostavljala. Kažu da sam zastrašujuća ponekad.

Može biti. I sebi sam. I meni su drugi. I ja izbjegavam značajne i ikakve razgovore i nije mi lako otvoriti se. Često sam išla tako daleko u izbjegavanju komunikacije (a uz izgarajuću želju da kažem šta mislim i osjećam, da, makar na kraju, ne ostavim mjesta za nesporazume) da sam znala pisati pisma, rukom, na šarenom, ukrasnom  papiru ili, sada, mailove. Ali ni to nije to. Bježala sam ja od komuniciranja i još bježim, priznajem. Ali obećala sam sebi da ću pokušavati. A ja se držim obećanja.

O, znam da ćete to izbjegavati koliko god je moguće (i sama sam (bila) takva)… još samo ovo… još samo ono… da ovo završim… da ono prođe… da sredim ovo… da sredim ono… da sredim sebe… možda samo još treba malo vremena… možda da se još jednom napravim da nisam vidjela, čula, shvatila… možda će sutra manje da boli ako pokušam sutra reći ono što me guši i hoće van iz mene… ništa od toga… dok vrijeme prolazi prolaziće te i volja i sve ćeš manje hrabrosti imati… to reach out, to say, to try.

I zato. Komunicirajte ako mislite da će vas to odvesti korak bliže onome što želite.

Ja razmišljam ovako…

Možda (vjerovatno) si samo još jedan kreten. Al možda i nisi. Možda nećemo jedno drugome biti ništa. A možda ćemo biti sve. U najgorem slučaju znaćemo koliko smo (in)kompatibilni. I imaćeš možda jako dobrog druga. But how will I ever know if I never try. Zato, ako se deep down pitaš… o njoj… o njemu…o bilo čemu… o meni… ne gledaj me godinama tužno iz mračnog ćoška kafane, ne šalji mi pijane poruke u tri ujutru, ne zovi i ne ćuti s druge strane žice… ne stavaljaj zidove između nas kad god pomisliš da si mi pokazao malo previše… ne pitaj se ništa… pitaj me… i sve će ti biti puno jasnije… makar ćeš znati kuda dalje… prema ili dalje od…

Ništa djetinjarije, površna sranja, gluposti i poludorečenosti… grow a pair i parla con me.

PS. Ovo se NE odnosi na bolesnike i psihopate koji su imali šanse i rekli i previše. Od njih ne treba ništa osim da ostanu u svojim rupama i nikad ne izgmižu iz istih. Hvala.

by Diona

 

(muzička podloga: Parla con me- Eros Ramazzotti, White noise – Ella Vos, Say it right – Nelly Furtado, Frenship – Capsize feat. Emilly Waren, Ashes – Andy Brown, Beneath your beautiful – Labyrinth, Writing’s on the wall – Sam Smith, Try – Pink, Fix you, Scientist – Coldplay, Brave – Sara Bareilles, A drop in the Ocean – Ron Pope, Dave Lingvistone – Jon Bryant, Ordinary man – Teddy Geiger, Don’t deny it – Daniel Woods)

Comments

comments