Iako većina ljudi dušu i ljubav smještaju u srce, ja bih ih smjestila u mozak, tamo gdje se odvijaju svi misaoni procesi i, naučno dokazano, luče silne supstance koje određuju naše ponašanje i osjećaje. Shodno navedenom, smatram da je to mjesto u kojem, sigurna sam, boravi onaj 21 gram mene što me čini ovim što jesam, plače i smije se, skuplja u sebe iskustva, mjesta, ljude, priče. Ali, zbog simbolike itd, itd, uzećemo danas da je ta ljubav i sve ono od čega drhtimo bilo od sreće ili od bola, a vezano je za druge ljude i stvari koje mogu probuditi u nama, locirana u srcu. Nadalje, zamislićemo ga kao jednu virtuelnu platformu, mapu, bolje rečeno, gdje su upisani svi susreti, svi uzdisaji, tajni pogledi, prvi i svi ostali poljupci, dodiri, milovanja, gledanje u oči, razgovori do jutra, pa onda svađe i uvrede, izdaje, prevare, kao neki ožiljci i preko njih flasteri, rastanci, suze, čežnje, tuge i nedostajanja.
To bi bilo jedno mjesto u kojem su raspoređena i bojišta i požarom uništene šume i skrivene bašte pune novih pupoljaka i ulice nekih gradova i neka ostrva i neke stepenice kod trafostanice i jedno Vilsonovo, neka kina, neka mora, neke ulice, neki mostovi…
Sve je tu zapisano, svaka poruka, svaka izgovorena rečenica, svaka zamišljena ili doživljena nježnost, nešto blizu površine, nešto duboko ispod tona starog papira. Tu je svaki polet, sanjarenje i razočarenje, svaka pjesma, priča i melodija vezana za neke oči, neke usne, neki osmijeh…ništa nije izgubljeno ni zaboravljeno, samo složeno na svoje mjesto, u kutije ili razbacano ispod krhotina gdje su padale bombe koje su razorile nekad lijepe građevine i sada tako stoje, jer niko nema želje ni volje da ih posprema…
Tako nekako izgleda ta mapa kada je ja pokušam zamisliti…Kao neka konzola za igrice sa mnoštvom prostorija, mnoštvom nivoa, dimenzija i ovisno od toga odakle kreneš i od čega bježiš ili čemu se suprostavljaš, put te nanosi određenim stazama gdje možeš nabasati na određena sjećanja, ako to sebi dozvoliš.
Definisali smo mjesto. Definišimo medij koji je doveo do svega…arhitektu ovog svijeta u svijetu. I zato me pustite da se ponovo zapitam…
Šta je uopšte ljubav? Odnosno, šta je budi u nama? Šta je ono što nas privuče nekome kad osjetimo da su leptirići, zanesenost i zaljubljenost prešli u fundamentalnu potrebu da nekome pripadamo i da nam taj neko daje ljubav, da ne sumnjamo ni djelićem sebe da je to mjesto na kojem smo ono na kojem jedino želimo biti, da je zagrljaj druge osobe ne lijepo ljetovanje nego dom.
Jesmo li baš tako komplikovani kao što to mislimo ili našu potrebu za nekim (samo) određuju određeni hormoni koji se, zahvaljujući određenim unaprijed programiranim formulama luče u nama, na tačno određenim mjestima, u tačno određenim količinama, tačno određen period vremena?
Posvetićemo cijeli jedan post onom trenutku kada shvatite da je to to. Danas ne želim pisati o ‘kada’, ‘kako’ ni ‘zašto’. Danas želim pisati o ‘šta’. Je li to neki poseban sjaj u očima koji neko ima kada je sa nama pa se i mi počinjemo ‘primati’ jer emocije bude emocije (citiraću jaranicu: koliko god ja htjela biti hladna, nedodirljiva i misteriozna, kad me gleda onim okama onako iskreno i zaljubljeno, osjetim da se zaljubljujem…ne mogu biti klada kad nečije oči sjaje zbog mene, znam da ću najebati ali nemam kuda, jbg…). Je li to način na koji se neko ponese u određenim situacijama što nam pokaže da je ljudina, osoba od riječi, hrabra, dosljedna, spremna da nam ugodi, da nas zaštiti od zla, da nam se posveti?
Je li u pitanju inteligencija, znanje kojim neko raspolaže, količina (zanimljivih) informacija kojima nas neko može zasuti, sposobnost snalaženja, dovitljivost, humor? Je li to neka nevidljiva hemija, feromonski pečat koji samo mi nanjušimo u onome drugome što okine u nama vatromet hormona, ono kako neko ‘miriše’, način na koji se smije, kako prolazi rukom kroz kosu, motorika neka specifična samo tom čovjeku, ili sve skupa u jednom omjeru koji tačno nama paše?
Šta je to što nas zavede, pokosi, preplavi pa se pustimo da nas ponese i uđe nam u svaku poru i promijeni nas za sva vremena, te se predamo, mirno i dostojanstveno ili otimajući se i ritajući, al svejedno svjesni da smo već izgubili borbu protiv nje. Šta je ta kučka, ljubav, i kako je tako jaka kad nije dobra po nas, a tako slaba kada nam njena snaga toliko treba? Continue reading
